PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. IV. knj. 1.
71
10
5
ih je beskonačno, samo biće ne bi bilo spoznatljivo.
69
Što znači
to – da biće ne bi bilo spoznatljivo biće? Da li uistinu priro-
da u oblikovanju stvarī ove sveukupnosti ima ikakav pojam o
našoj spoznaji, da radije čini ovo nego ono, da djeluje više na
ovaj nego na onaj način, tako da služi našoj spoznaji, da nas
zadovolji?
70
Što je to što piše u 4. knjizi
O uzrocima dijelova
u
12. poglavlju? »Priroda stvara instrumente za djelo, a ne djelo
za instrumente.«
Stoga je ništavan onaj razlog zbog kojega bi
počelā bilo konačno.
Nije bolji ni onaj drugi razlog koji je dao:
da ne postoji jedno
počelo.
Naime da postoji jedno počelo, ne bi postojala kontrarna
počela koja su u svemu dva.
71
Već je pokazano da počela nisu
kontrarna. Stoga je taj razlog ništavan. A koje je vrste taj razlog
– da nije bilo koje kontrarno počelo, jer: »Jedno kontrarno je prije
drugog i biva jedno iz drugog, kao slatko i gorko, bijelo i crno.
No počela trebaju trajati uvijek.« Kakva je to zagonetka? Zar po-
čela trebaju uvijek trajati? Da li je to ono što je rekao u prethod-
69
Usp. ARIST. Metaph. 994b.27–31: ἀλλὰ μὴν καὶ εἰ ἄπειρά γ΄ ἦσαν
πλήθει τὰ εἴδη τῶν αἰτίων͵ οὐκ ἂν ἦν οὐδ΄ οὕτω τὸ γιγνώσκειν· τότε
γὰρ εἰδέναι οἰόμεθα ὅταν τὰ αἴτια γνωρίσωμεν· τὸ δ΄ ἄπειρον κατὰ τὴν
πρόσθεσιν οὐκ ἔστιν ἐν πεπερασμένῳ διεξελθεῖν.
70
Petrić ovdje tvrdi da priroda nije svrhovito uređena prema čovjeku.
Ne čini se, međutim, da bi Petrić htio osporiti svaku svrhovitost u prirodi.
Ta Petrićeva teza na više je načina problematična. Čini se da nije kršćanska,
jer, kršćanski gledano, čovjek je kruna stvaranja i sve stvorenje je usmje-
reno prema njemu kao prema svojoj svrsi. Filozofski je također proble-
matična u tom smislu što ne uzima u obzir činjeničnost spoznaje. Ako je
točna teza, da biće nije spoznatljivo, ako su počela beskonačna (a to Petrić
zapravo nije porekao), onda – kad bi počela (nekog ili nekih bića) bila bes-
konačna, spoznaje bića uopće ne bi bilo. Međutim, čini se da je ono što Pe-
trić želi reći sljedeće: ako su počela onoga što spoznajemo konačna, to još
ne znači da ne postoje i druga počela pa i drugo biće koje ne spoznajemo.
Također je interesantno da Petrić uvodi pojam
prirode
koji kod Aristotela
ne postoji na tom mjestu, odnosno u gore navedenom citatu. Tu kod Petri-
ća priroda znači svrhovitost u prirodi, svrhovitu uređenost prirode koju
Petrić također ne dovodi u pitanje – samo osporava tezu da bi ta uređenost
bila usmjerena prema čovjeku.
71
Vjerojatno ironična manipulacija citata: ARIST. Ph. 185a.3–4 οὐ γὰρ
ἔτι ἀρχὴ ἔστιν͵ εἰ ἓν μόνον καὶ οὕτως ἓν ἔστιν.
15
