PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. IV. knj. 1.
77
su stoga počela stvarī, taj neće čuvati dva uvjeta počelā, naime
prvi i treći; prvi: da prva počela ne smiju biti jedno iz drugog – a
od jednog jest mnogo; <neće sačuvati ni> treći: sve ostalo je iz
počela
–
a osim jednog i mnogog ne ostaje ništa.
Ako su pak jedno i mnogo počela kontrarnog, a počela nisu
iz drugog, prvo kontrarno neće biti počelo, jer je iz drugog: iz
jednog i iz mnogog. Ovi razlozi ne dopuštaju da jedno i mnogo
budu niti prvo kontrarno niti počela, a niti da prvo kontrarno,
koje god da ono jest, bude počelo.
Vjerujmo ipak više Aristotelovom autoritetu, nego Aristote-
lovom dokazu, da je prvo kontrarno počelo stvarī i da je nužno
da je ono kontrarno u prvom rodu stvarī; ono zaista što je po-
čelima zvao i naučavao: lišenost i formu. Što možemo zaključi-
ti iz tih počela? Hoće li uvijek trajati, biti nerodiva, neće bivati
međusobno jedno iz drugog, niti iz <nečeg> drugog, a sve <će
bivati> iz njih? Koja je, dakle, ta forma koja, jer je počelo, uvijek
traje? Ne biva li iz lišenosti, iz neke druge stvari? Lišenost isto
tako, jer je počelo, uvijek traje, ne biva iz forme niti iz neke dru-
ge stvari.
Aristotel nam je izložio materiju, koja bi bila počelo stvarī
koje su nastale, koja bi mogla uvijek trajati, ne bi bivala ni iz ko-
jeg kontrarnog, ne bi bivala ni iz koje druge stvari, a iz nje bi
bivalo sve ostalo. Nikakvu takvu lišenost nije izložio, niti ikakvu
prirodnu formu. Imenovao je neku drugu formu koja bi bila po-
čelo; međutim, budući da se ne tiče ovog posla fizike, prebacio ju
je u prvu filozofiju.
77
U 9. poglavlju <kaže>: »O fizičkim i prirod-
nim formama koje treba kasnije pokazati, reći ćemo.«
78
Koja je dakle ta forma koja se određuje kao počelo stvarī?
Ako je božanska forma vlastita prvoj filozofiji, zašto se postav-
lja ovdje, u drugoj filozofiji kao počelo nastajanja stvarī? Zatim,
77
Usp. ARIST. Ph. 192a.34–b.1: περὶ δὲ τῆς κατὰ τὸ εἶδος ἀρχῆς͵
πότερον μία ἢ πολλαὶ καὶ τίς ἢ τίνες εἰσίν͵ δι΄ ἀκριβείας τῆς πρώτης
φιλοσοφίας ἔργον ἐστὶν διορίσαι͵ ὥστ΄ εἰς ἐκεῖνον τὸν καιρὸν
ἀποκείσθω.
78
Nema grčkog, usp. Ph. 192b.1–2: περὶ δὲ τῶν φυσικῶν καὶ φθαρτῶν
εἰδῶν ἐν τοῖς ὕστερον δεικνυμένοις ἐροῦμεν.
5
10
15
20
25
30
