PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. IV. knj. 1.
79
25
kojoj je lišenosti kontrarna? Iz koje lišenosti sama nastaje? Ako
nastaje, na koji način uvijek traje?
Nijedan peripatetičar zasad nije rekao da ova božanska for-
ma nastaje, da biva suprostavljena lišenosti, o kojoj tu Aristotel
raspravlja. Stoga, ne treba trošiti trud oko toga. Raspravljajmo o
fizičkoj formi, traže se, naime, počela fizičkih stvari, raspravlja se
o znanosti fizike, predmet fizike izložen je za raspravu, u pitanju
su također fizička počela i ono <fizičko> kontrarno. Neka bude
rasprava o fizičkoj kontrarnosti lišenosti i forme.
Materija je subjekt tom kontrarnom. Neka bude. Materija je
počelo koje uvijek traje. Neka bude. Materija je po svojoj naravi
lišena svake forme.
79
Znamo to iz Aristotela. Materija ipak nika-
da nije posve lišena formi.
80
I to je također Aristotelovo. Što treba
reći? Da li će ona lišenost za koju kažemo da je pratilac materije
biti jednaka materiji tako da zaposjeda cijelu materiju, ili će za-
posjesti samo dio? Ako <će samo> dio, drugi će dio materije biti
po svojoj naravi oblikovan. To nije Aristotelovo. Dakle, cijela je
materija po svojoj naravi zaposjednuta lišenošću formi.
Sad pitamo da li se ta univerzalna lišenost treba postaviti kao
kontrarno počelo, dakako jedno od dvaju, ili samo jedan njezin
dio? Ako bi cijela lišenost bila počelo, cijela će također propasti
– pri dolasku njoj kontrarnog, tj. neke univerzalne forme. Naime,
moja je materija prije imala lišenost mene. Nakon dolaska moje
forme ta je lišenost propala. To dolazi nužno uvijek u bilo ko-
jem pojedinom rodivom. Ta je pak forma kontrarna cjelokupnoj
lišenosti koja oblikuje cijelu materiju. Ta je, po mom mišljenju,
(budući da ju sam Aristotel zaista nije ni nagovijestio) forma ci-
jelog svijeta. Dakle, kod dolaska forme svijeta cijela je lišenost
propala. Dakle, u svijetu više ne postoji nikakva lišenost. Ako
nijedne nema, kako biva počelo i to počelo koje uvijek traje – ako
nijedna nije preostala?
79
Usp. ARIST. Cael. 306b.16–20: ὥσπερ γὰρ ἐν τοῖς ἄλλοις ἀειδὲς
καὶ ἄμορφον δεῖ τὸ ὑποκείμενον εἶναι (μάλιστα γὰρ ἂν οὕτω δύναιτο
ῥυθμίζεσθαι͵ καθάπερ ἐν τῷ Τιμαίῳ γέγραπται͵ τὸ πανδεχές)͵ οὕτω
καὶ τὰ στοιχεῖα δεῖ νομίζειν ὥσπερ ὕλην εἶναι τοῖς συνθέτοις·
80
Usp. ARIST. GC 320b.16–17: Ἐκεῖνο δὲ οὗ ταῦτα ἔσχατα ἡ ὕλη͵ ἣν
οὐδέποτ΄ ἄνευ πάθους οἷόν τε εἶναι οὐδ΄ ἄνευ μορφῆς.
5
10
15
20
30
