teškoća, pa im i ne posvećuje osobitu pažnju. On se
mahom nalazi pred zadaćom, da etičke odnošaje lo
gički pretrese, da ih pojmovno raščisti i odredi i po
principima razvrsta. Savjest njegova ne izlazi u borbi
iz dubina srca i nagona, nego je naprosto stavljena
pred razumsko sudište: pred ovim su razastrte ljudske
presude o dobru i zlu, hvale i prijekori, a ono razbi-
rući po njima nastoji iznaći karakteristična obilježja,
po kojima bi mogle postati općene i nužne, na stvar
nim odnosima osnovane. Pogled racionalizma u ćudo
redni život prelazi tako manje ili više svagda u l o g i
ku e t i č k i h o d n o š a j a .
Herbart primjenjuje na etički život estetički prin
cip mjere i sklada: dobrota je ljepota voljnih odno
šaja. Izvođenje etičkih načela ide posve paralelno s
estetičkom naukom. Najprije se iz ćudorednog sudišta
uklanjaju endemonistički i utilitaristički motivi; bez-
interesno sviđanje estetskih odnošaja traži kao ano-
logon ideju dobra, prostu od svih obzira na ugodu
ili korist. To se određenje ne dobiva zar rješenjem
osnovnoga etičkoga problema po psihologijskoj mu
strani, koliko se naime pri njemu radi o odnošaju
između nagnuća i dužnosti, nužde i slobode. Herbar-
tova etika toga problema u svoj njegovoj oštrini za
pravo i ne poznaje. Razumljivo je i, zašto intelektua
listička psihologija uopće potiskuje činjenice čuv
stvenoga i voljnog života u pozadinu, jer u svijesti, —
koja se, kako je već spomenuto, određuje kao znanje,
— dolaze oni tek kao momenti predodžbi ili uz pre
dodžbe. Čuvstva se drže samo simptomima izvjesnih
predodžbenih odnošaja, a voljni procesi nijesu drugo
nego borba svijesti za predodžbe ili protiv njih; po
njima svijest uzima stajalište prema svojim stanjima,
braneći se od njih ili naklono ih susrećući. Osnov
ovome držanju dan je u primarnom svojstvu duše,
po kojem je već svaka predodžba reakcija na utje
