staviti »na ništa«, kao što ni Stirneru nije uspjelo
etičke vrednote staviti na pust egoizam, koji osim sa
movolje ništa ne priznaje. Iz ideje umjetnosti nužno
izviru neka naređenja, koja mora pred očima, imati
svaki, tko se njoj posvećuje ili se u njezinu hramu
bavi. Tko nije vrstan bar na vrijeme odbaciti prak
tične interese i zadržati se na utisku (verweilen beirn
Eindruck po H. v. Steinu); tko nije vrstan predati se
zrijenju (aufgehen im Schauen) i uživati u slobodi
duševne radnje, taj ne će nikada osjetiti duha umjet
nosti. I umjetnik ima dužnosti prema svojem pozivu:
umjetničko stvaranje neka se označi i kao igra: ona
je poput igre prirode smisao i ozbiljnost (sinniger
Ernst po Herderu); ona traži vježbu i usavršavanje
prirodne nadarenosti, ozbiljno i dostojno nastojanje,
da se vrijedna zamisao valjano ostvari, traži požrtvo-
vanje i borbu, jer umjetnik kao umjetnik mora da
traži i izbire, oblikuje i reda, da svladava sredstva
prikazivanja i dade oduška u izražaju. Sabranom
snagom svojega bića stvara onda umjetnik poput
prirode, po neodoljivoj nuždi, svrhovito bez svijesna
pomišljanja svrhe, zanimljivo bez namjere, original
no bez želje za novotarenjem, vještački, ali nenamje-
šteno. Marković naročito upućuje, kako po estetičkom
obliku potpunosti umotvor treba da »zadovolji cje
lokupnu duševnost, t.j. osjećajnost, razumnost, ćut-
nost i voljnost«, i zato nije dosta, da je umjetnik
samo iskren: on mora da bude sav u svojem djelu;
iskrenost nekoga doživljaja ne dostaje još za njegovu
»estetičku prikazljivost«, nego treba da je u njemu
sadržana i neka »općeno — čovječja dostojnost, znat-
nost«. Sebe dati, značit će dakle, ako se pravo shvati,
iz sebe proiznesti ljudske vrednote, u individualnoj
slici istaknuti općene ljudske crte. Pravi se umjetnik
ne će samovoljno i bezobzirno odbiti od prošlosti, iz
koje je izrastao, niti od okoline, u kojoj živi, nego će
