bi se s Guyanom dao označiti kao » l’agrandir de la vie
mdividuelle en la faissant se confondre avec une vie
plus large et universelle« — ), kad bi prikazivala samo
moderni ideal. Ne valja umjetnika sapinjati tom za
povijedi, nego mu dajmo slobodu, pače savjet, da teži
na sveopći ljudski ideal, a kakav je taj, to će umu
i srcu prava umjetnika kazati pregled prvih urno-
tvora različitih doba i njegov vlastiti genij.
Da je Marković nesklon naturalizmu, lako je ra
zabrati. Umjetnost niti može niti smije težiti, da bude
samo prijepis (»pa lik «) onoga što zbiljski život pruža-
Njezina je zadaća izbirati i zato mora spoj i sustav
materijala u umjetničkom prikazu biti drukčiji, nego
je u samoj zbilji. Umjetnost ne može biti jednaka
prirodi, »nadomjestak prirode«, nego samo privid
zbilje, mikrokozmički privid makrokozmičke zbilje, a
to će reći »pouzoren privid« realnosti. Idealiziranje je
Imanentan postupak umjetničkog stvaranja. Realizam
pruža u umjetničkom pogledu premalo, — jer se —
kako mu Marković u jednoj ocjeni (u Vijencu 1870.)
zamjerava — od zbiljske pojavnosti ne uzdiže do
vrijednosti ostavljajući predmet svoj u prozaičnoj
golotinji. Naturalizam iskrivljuje zbilju, jer jedno
strano prikazuje samo ružne i opake strane života;
njegova je slika neistinita, jer prikazuje samo tamne
strane, a svijetle izostavlja, pa se u njoj ne može vi-
djeti skladan izmir. Izmučen predvođenjem moralnih
nevolja modernoga života uzalud će čovjek izgledati
neko idealno izmirenje, koje bi mu predvelo pred oči
»moguću budućnost«. Taj se zahtjev nema shvatiti
tako, da čovjek bježi od zbilje i da traži zaklona u
iluzornim slikama, nego mu je smisao, da čovjek
opažajući zbilju s pomoću umjetnikovom želi, da vidi
ili bar nasluti mogućnost rješenja konflikata, što ih
ona pruža, i da tako iz umjetničkoga uznošenja u
život ponese probuđene okrijepljene snage. Marković
