ukloni, onda — po načelu: cessante causa cessat effec-
i u s
— nastaje nužno ispravna, općena i nužna reak
cija po čuvstvu i po volji. Etičko je prosuđivanje re
lativno, t.j. prosvjetnomu stanju i razvitku etičkog
osjećaja primjereno, ali po intenciji svagda opeeno, t.j.
izraz općene prirode ljudske. Osnov su mu formalni
ođnošaji ljudski, ali sadržaj je ovisan o prilikama i
podvržen razvoju etičke svijesti.
Marković je odlučan protivnik naturalizma ili, ka
ko on veli, »fizike u etici«: materijalizmu spočitava,
da mu je vrhovno načelo nagon i potreba živovanja,
no budući da se sukobi, ikoji po ostvarenju tih potreba
nastaju, mogu riješiti samo snagom, postavljanje ži
vota na taj osnov znači bankrot etike, uništavanje
osnovnih principa moralnih, pravde i dobrohotnosti.
Pita se ipak, je li materijalizam odgovoran za ovakve
etičke nazore? Što se tu materijalizmu stavlja na
rovaš, to je vrsta naturalizma, koja s materijalizmom
rado argumentira, ali bi upravo zato bilo više u in
teresu pobijanja toga naturalizma, da se njegovo po
zivanje utvrdi kao neosnovano, nego kad se materi
jalizmu naprte konsekvencije, kojih on ne povlači za
sobom. To isto vrijedi i za naturalizam, koji se poziva
na misao evolucije. Marković i tu drži za to odgovor
nom misao evolucije, kao da je evolucionistička etika
naprosto i isama po sebi nužno naturalistioka, i da se
u posijetcima podudara s materijalizmom. Protivi se
Darvvinovoj nauci o razvoju moralne ćuti iz »zadruž
nog« nagona, jer ako moral proizlazi iz borbe zadruž
nih zahtjeva sa samoživskim (egoističkim) pretenzi
jama, onda bi se njegova vrijednost sastojala u ko
risti za društvo, kako je shvaća javno mnijenje. Na
protiv tome ističe se, da preimućstvo javnoga mnije
nja ne može biti pravo mjerilo ćudorednih vrednota,
nesamo zato, što je ono izraz određene u društvu
pretežne vrste (klasni moral), nego i zato, što nikakva
