znavao i ciljeve svoje ugledao. Umjetnost je kao
»oganj srca, što se raznosi po narodu i ogrijeva ga«.
Bez naučanja i bez zapovijedi ona obrazuje život po
životu uznesenom u umjetničke sfere i stavljajući u
vibraciju svagdašnjošću prigušene žice osvješćuje du
šu i otvara joj nove vidike. »U Zagorju priča puk, —
veli Marković — da se za mirna proljetna dana iz
nekakova jezera na gori čuju glasi kao zvona iz du
bine. Takova je naša poezija. Ne oglušimo se na gla
sove toga na dno jezera propala zvona? Uzdignimo taj
propali hram i to tajno zvono, da svane na vidik i
visoko se uspne, te zazvekne svoj: živo zovem, mrtve
plačem, gromove razbijam — to stoji do hrvatskog
naroda«. A njegovim pjesnicima i umjetnicima veli:
»Uzmite naš narod rastrojen političkom uredbom,
rastavljen vjerom i obrazovanjem, uzmite naše poli
tičke nevolje, nesretnu našu prošlost, neradinost, ne-
značajnost, nehajstvo, naravske sposobnosti puka i
zanemarenost njegovu, uzmite siino tuđe neprijatelj
stvo, domaće izdajstvo, neprirodni razvitak raznih
razreda društva« — pa imate građe do volje, da udo
voljite umjetničkomu nagonu i da koristite životu. Tu
se dade motriti i zamišljati se, naslućivati i predvi
đati, prošlost oživljavati, sadašnjost razbirati, buduć
nost pripravljati, tu se dade iz malena kruga i udesa
ostvariti polet k čovječnosti i zamah do neizmjernosti.
Ne osjeća li, ne naslućuje li umjetnost u najdubljim,
ili, ako ćete, u najvišim svojim očitovanjima skrovitu
zakonitost svemira, »stupaj povjesne pravde« i njezin
pogled »sveviđnji«, i kad doživljaje i sudbine pronosi
do idealnih visina, ne progovara li iz njih duh čo
vječnosti, smisao ljudske povijesti? Marković je u
svojim estetičkim ocjenama, tako u ocjeni Smrti
Smail age Čengijića ili Preradovićevih pjesama dao
izražaja ovakvim mislima, u uvjerenju, da se i umjet
nost na svoj način završuje u metafizičkim pogledima.
