odnošajima traži osnova izvjesnoj zakonitosti, koja bi
se dala i matematički odrediti. I kaogod što mu je
»glazbena umjetnost« sluhom osjećana, a dušom ću-
ćena »arhitektonika po izbor zvučja« tako je držao,
da bi se i u drugim umjetnostima mogla naći slična
arhitektonika. Marković je to pokušao provesti u svo
joj nauci o baladi. Pokušaj taj mogao je biti i zanim
ljiv, da se nije odviše stegnuo na ukočene matema
tičke oblike i odnošaje. Misao, koja se u izvjesnu
pogledu mogla primijeniti na pojave estetičkoga ži
vota, promašila je svoj cilj u neplodnom formalizmu.
Osobito značenje pripisuje Marković obliku pra
vilnosti, koji bi imao predstavljati jedinstvo estetskih
oblika. Iz njega se izvodi, da se estetska vrijednost
ima prosuđivati po svim oblicima zajedno, a ne samo
po jednom od njih. Iz načela pravilnosti slijedi i
druga znatna misao, da se naime ne dadu odrediti
konkretni umjetnički oblici, koji bi vrijedili za sva
vremena. Kako će koje vrijeme i na koji način u
umjetničkim djelima i u osjećaju izvršiti zahtjeve
sadržane u onim općenim principima, to se iz njih
samih ne da izvesti. Vrsnoća je estetička relativna,
pa će im tako prema savršenstvu snage i umjetnič
koga ukusa svako doba na svoj način dati izričaja.
Estetski je ideal relativan, i to upravo zato, jer nije
samo stvar apstraktna zamišljanja, nego konkretna
ostvarenja uzora ljepote. Umjetnost znači umjeti, a
ne samo misliti ili željeti. Iz toga se relativizma ne
smije izvoditi, da je svako estetičko suđenje jednako
vrijedno. Naprotiv, svako doba ima svoje velike stva
raoce i prosuđivače (estetike), koji su vrsni prosuditi
i ustanoviti estetičku vrijednost prirodnih i umjet
ničkih tvorina. E s t e t i č k a j e i d e j a e k s em-
p l a m o a u t o r i t a t i v n a .
Između zahtjeva, da se odrede općeni principi, koji
vladaju estetskim životom tako, te bi se mogli iz
