šeniji umotvor duha. Očito je Leibnizova misao o naj
bolje uređenom svijetu i o prestabiliranoj harmoniji
pratila Markovića na ovome usponu do vrška spo
znaje i vrška svemira, »gdje pouzdanje u snagu duha
prelazi u vjerovanje«, jer »bog je vjera, ne znanje,
bog je ideal, nije znanstven pojam«.
Posljednji akordi realističkoga pluralizma, spoje
noga sa spoznajno teoretskim idealizmom odmnije-
vaju u moralnom teizmu, koji i samosvijesnu racio
nalizmu daje čedni odjek, slično kao kod Lotzea, koji
završuje svoju metafizičku simfoniju refrenom: bog
zna bolje!
VII.
Znanost po Schopenhaueru ne može nikad naći po
sljednji cilj, niti potpuna zadovoljstva, slično kao što
se trčanjem ne može dostići točku, gdje se oblaci s
obzorjem dotiču, i ako kad dođe do nekoga cilja,
neumorna je i nikad neustavljena struja razloga sve-
đer dalje tjera. Umjetnost je naprotiv uvijek na cilju.
Predmet svojega zrijenja istrgava ona iz struje svjet
skoga tečaja i drži ga izoliranim pred sobom: i ovaj
pojedini objekat, u onoj struji neznatan dijelak, koji
iščezava, postaje joj reprezentantom cjeline, ekviva-
lenat u prostoru i vremenu neizmjerno mnogih stvari
Umjetnost staje pri njemu jednom, zaustavlja kolo
vremena, odnošaji iščezavaju pred njom i samo bitno,
ideja, ostaje kao njezin predmet. Znanstveni način
promatranja može se prema tome porediti s neizmjer
nom horizontalno protegnutom linijom, dok je umjet
nički način motrenja nalik okomici, koja ovu liniju u
svakoj po volji odabranoj točki presijeca. Tako Scho-
penhauer. Ima nešto opravdano u toj slici, da znanost
stoji u struji života, a umjetnost da se stavlja nad
nju. Ne ćemo reći običan čovjek, ali čovjek u običnu,
