»stvar o sebi« bila konačna odnošajna točka spozna
vanja, već se odaje uvjerenju, da se umom već usi
drio na apsolutni osnov. Misao mu preko iskustva,
preko područja sjena i prividaja kruži oko transcen-
dentnih imaginacija, u kojima vjeruje da je otkrio
»istinsku zbilju«. Na toj transcendentnoj točki zavr-
šuje se onda za nj spoznajni proces kao »adaequatio
rei et intellectus«.
Zazbiljnost nam je dana samo kao pojava u duhu
tErscheinung im Geiste). To ne znači odmah, da je
ona samo pojava duha (Erscheinung des Geistes).
Ona može imati i svoj transcendentni osnov. I doista
se on svemu spoznavanju nameće kao konstantno in-
lencionalno (u vidu držano) uporište, koje u odluke
spoznajne funkcije očito unosi namjeru, da te odluke
ne budu tek mišljenja, nego presude, što smjeraju
na nešto, što jest. Sve se tako odlulke »volje k mišlje
nju« stvaraju u neku ruku »sub specie realitatis«.
Pri tom se ne smije zaboraviti, da se one odnose naj
prije na zazbiljnost kao pojavu duha. Tu je u širokim
granicama moguće i »ponad iskustva« postavljati »ide
alne formacije«, utvrđivati ih i ovjerovljivati. Sve su
takve misli namijenjene zazbiljnosti datoj u obliku
iskustva: ovu hoće one da osvoje i prikuče našemu
spoznavanju. One hoće da budu naputci, kako će se
osjećanjem i zrijenjem pruženi materijal primjereno
i na zadovoljstvo duha sređati u nepreglednu, cjelovitu
sliku. Spoznavati pravo uzevši i ne znači drugo, nego
odnositi, oblikovati, organizovati, no sav taj misaoni
rad ima vrijednost uvijek i samo u odnosu k zoru. On
je empirički imanentan, te racionalizam ostaje dužan
odgovor: ima li on i metempirički realnu primjenu?
Misaone dispozicije naše o zazbiljnosti kao pojave u
nama upiru se na krajevima o izvjesne idejne točke,
koje pomišljamo izvan iskustva, kao na pr. stvar o
sebi. Za naše spoznavanje dolaze one u obzir »kao
