misaonih odluka utvrđuje na ustrajnosti duha »dok
jest, kakav jest«, a Stvarnu vrijednost njihovu na ne
promjenljivomti, koja nastaje »dok je priroda takva,
kakva jest«. Opravdanost pa:k misaonih konstrukcija,
iako su u spoznajno-teoretskom pogledu idealne, osni
va se na teologijskoj korelaciji bitka i mišljenja, koja
postoji nekako kao prestabilirana (po apsolutnom du
hu postavljena) harmonija. Zato priroda i nije nepri-
stupna spoznavanju po ljudskom umu, jer zakoni u
njoj odgovaraju logičkim načelima. Što se tiče digni
teta misaonih odluka, Marković je vjerovao, da je re
lativni duh nesavršen interpret apsolutnoga smisla.
Od spoznajne teorije vodi tako jedan pogled prema
filozofiji religije, dotičući se usput i etičkih perspek
tiva: spoznavanje je pravedan sud s obzirom na ono,
što jest; zato je ono put katarze duhovne u pravcu
idejnih vrednota, kojim mora proći i elevacija čuv
stva i determinacija volje. Sve određivanje ljudsko
treba da se vrši »sub specie iustae rationis«. I s t i n a
j e p r a v d a u l o g i č k o m s mi s l u , kaogod što
je dobrota istina u smislu etičkom i ljepota istina u
estetičkom smislu. U jednom od predavanja svojih
rekao je on otprilike ovo: Logika hoće da bude put k
istini, t.j. k takovim mislima, koje su prema ljudskoj
dostižnosti isto što i zbilja. Hrvatska, staroslavenska
i ruska riječ »istina« obilježuje dobro ovu osobinu
spoznavanja, da ono izvršuje logičko načelo istovet-
nosti (Marković je očito pomišljao na to, da se u
riječi »istina« krije korijen, koji je u riječi »isto«).
Drugi jezici ne zovu istinu tako; češki i poljski jezik
ima za to riječ »pravda«, a to znači jednakost čina i
uščina (akcije i reakcije), dobra djela i nagrade, zla
djela i kazni. Logička istina i etička pravda imaju
zajedničko obilježje, da vrše zakon istovetnosti: istina
u području misli, pravda u području voljnih čina.
Otud i jest psihologijski moguće, da u jednim jezicima
