alnu naziranju. Obadva ova svijeta stoje — da upo
trijebimo sliku Fechnerovu — kao prema vani iz-
bočena i prema unutra zaokružena strana jednoga
kruga. Oni su harmonički koordinirani, te možda i
ne će biti neopravdano, ako u toj složenosti bića
Markovićeva nazremo » p s i h i č k u j e d n a d ž b u «
njegova nazora na svijet, po kojem su, kao i kod Leib-
niza, izvanjski i unutrašnji svijet u paralelnu razvoju
harmonički prilagođeni jedan drugomu.
A što je razlog, da se ona dva niza misli tako od
vojeno drže, iako idu istim smjerom? Marković je,
to možemo suditi po pismu njegovu anonimnoj obo
žavateljici »Karla Dračkoga«, kako ga ona zove, sam
naslućivao uzrok tome. On se zove »sjetnim sanja
rom«, što gledajući u svijet ne opaža, otkud mu zraka
svijetla dolazi, jer primajući je obraća pogled u se -—
i osjećajno zadržava neizrečeno u duši. U takvu času
duša se usteže i nekako zatvara, kao da je mnogo
osjetila, mnogo prepatila, kad je prema vani gledala.
To je svojstvo nerazgaljenih duša, koje ne mogu da
iskažu svoje osjećaje, ne podnose, da ih prononsirajm
na javu iznesu. U distingviranoj sustežljivosti, koja se
ne povjerava lako, odmjereno im je izražavanje, kad-
ikad naoko neobzirno odsječeno; ponajviše su pri
rode kratkorjeke, fraza im nije preobilna, jer ne vode
svojih misli naširoko, vole ih položiti u dubinu, i zato
su im misli često tek nagoviještene, gdjekad tamne i
mnogima nerazumljive, a gotovo uvijdk oteške. Ova
ustežljivost čini, da i Marković svoj »lični nazor«, svo
je čuvstvovanje i željenjem prožeto mišljenje skla
nja pod okrilje poezije. Razumski pogled ne podnosi
ništa tamno, nejasno, nikakovih neodređenih čuvstava
ni slutnja, dok lični u se povučeni život naginje mistič
komu raspoloženju. Što se u pravcu osjećajnosti kre
će, to ne voli da se raščinja i razgaljuje, i ako se pre
daje, onda se presađuje u osjećajnost srodne duše.
