zbiljnosti ostvareni, nego su joj kao uzori postavljeni.
Činjenice su dakle sastavni dijelovi zazbiljnosti, vri
jednosti su zahtjevi, s kojima treba da se zazbiljnost
podudara. Ljudski duh, pošto ih je jednom zamislio,
traži, da bi ono, što jest i što biva, postalo ujedno
dobro i krasno, da bi dobrota i krasota postale jedno
isto s istinskom zbiljom. Potpuno ujedinjenje zbilje i
ideala, istine s dobrotom i krasotom vrhovni je ideal;
s njim se spaja uvjerenje, da mu vrijednost njegova
ne podaje samo idealnu intenciju, nego i realnu eksi-
stenciju; ljudski duh vjeruje, da je on »jur uzbiljen«
u apsolutnom biću, pa zahtijeva da relativna bića, od
kojih je sastavljen ovaj svijet prirodni i ljudi, sve više
uzbiljavaju ovaj ideal, t.j. da mu se sve više primiču.
Tako i ova grana filozofije zalazi u filozofiju vjere,
sastajući se u njoj s produženim putovima, što k
njoj vode od psihologije i kozmologije. Vrijednosti se
dijele u etičke i estetičke, ali budući da je u njima
sadržan zahtjev, da bi postale zbiljom, čovjek se ne
zanima njima samo tako, da ih upozna, već se traži
od njega, da ih i činom tvori. Zaradi toga se ovaj dio
zove p r a k t i č k o m filozofijom.
V.
Prikazavši tako dijelove filozofije, podaje Marković
nacrt »spoznajne zgrade«. Osnovku čini l o g i k a kao
općeni temelj svim naukama. Na njoj se gradi mate
matika kao primjena logike na oblike prostora i
vremena. Na matematici osniva se empirijska spo
znaja prirode i duha, jer jedna i druga idu za tim,
da pojave svoga područja svedu na neke općene obli
ke, zakone, a ove da po mogućnosti izreku u matema
tičkim izrazima: ovome području spada i geografija,
antropologija, povijest i prirodoslovlje. Na prijelazu
