zraka, što čine pogled na svijet i život, i rasplet za
mršenih niti, što se kao zagonetka ispriječiše pred
njim.
Marković je izrazito m i s 1i 1a č k i t i p . Misaoni
refleksivni elementi pretežu u njega, te određuju ne-
samo mišljenje, nego i čuvstvovanje i teženje: raspo
loženja se dižu na refleksijama, a nastojanja se odre
đuju idejnim ciljevima. No neobično se doima, da se
ovaj način držanja — tako reći — u dva pravca raz
vija. U pravcu naučnoga spoznavanja zaoštruje se
pojmovno, te odbijajući se od zornosti i osjećajnosti i
zalazeći u čist kult misli, ponosan na svoju razumski
skroz destiliranu stvarnost (Sachlichkeit) i dotjeranu
formalnost, gotovo i ne opaža, kako je daleko pood-
makao od konkretnog života i bivanja. R a c i o n a -
l i s t i č k o a p e r s i r a n j e , preotimajući maha,
prevodi sve osjećanje i zrijenje u pojmovne sheme, te
motreći ga onda s razumske visine svoje, nalazi, da
je ono samo mnijenje, pri kojem mu se nije zadržati.
Misao se pod logičkom kontrolom uspinje i razvija u
sistem, u kojem osjetno vene, zorovi blijede, činjenice
ustupaju kao prividaj (Schein), koji ima vrijednost
samo po tom, što puti na bitak, gdje će spoznajna
težnja da se smiri. Razumske razbiranje mahom pre
koračuje u područje samosvojnih konstrukcija: bitak
se mišlju određuje, misaoni zahtjev ima pretenziju,
da bude priznat kao zazbiljnost. Zrijenje onda postaje
samo uporištem rezoniranja; uza nj se misao vere do
apstraktnih visina, pa i preko njega zaviruje u tran-
scendentno područje. Isto se događa i s čuvstvovanjem
i htijenjem. I njihova očitovanja moraju da pretrpe
metastazu u čisto razumske odnošaje. Čuvstveni —
Marković bi rekao: ćutni — utisak prevodi se u sud,
koji onda stupa na mjesto afektivne reakcije, čuvstve
ni korelati događaja u punom se opsegu promeću u
misaone, refleksijom prekaljene dispozicije, a očito
