matematiku kao nauku, t.j. s t v a r n i s a d r ž a j
njezin, držao osnovom filozofije: ona dolazi u obzir
samo kao p a l a e s t r a n a u č n o g a duha . De-
scartesu je imponirao d e m o n s t r a t i v n i postu
pak njezin, pa je želio, da ga primijeni i na filozofiju,
ne bi li time i u njezine nesigurne i prijeporne zaključ
ke unio neodoljivost logičke konsekvencije matematič
kih izvođenja. Odonda je m e t o d a m a t e m a t i k e
vrijedila naprosto kao znanstvena, te se i naukama pri
pisao karakter znanja toliko, koliko je kojoj uspjelo
prisvojiti matematički način; u tom se slažu raciona-
listi Descartes, Spinoza, Leibniz, Wolff s empiristima
Lockeom, Humeom, i dr. I Comteu je matematika
najpotpuniji izražaj naučnoga duha tako, da je ne
stavlja samo na početak svoje klasifikacije nauka,
nego kraj nje zaboravlja i na logiku, očito u uvjerenju,
da je l o g i č k i duh, koji je bitan elemenat svake
nauke u njoj uzorno proveden. I prirodne nauke su
od Galileja i Newtona uzele cijeniti matematiku, ne
bi li, upotrebljavajući eksaktni i precizni način njezin
ili podražavajući mu, postigle povoljnije rezultate. I
njima je dakle matematika samo i n s t r u m e n t a l *
n i osnov, dok kao n a u č n i s u s t a v ima svoje za
sebno neutralno područje. To se u Markovićevoj raz
diobi ne vidi pravo. Slično je i s logikom. Kao nauka
ona nije osnov drugim naukama. Njezino je mjesto
uz psihologiju, od koje se razlikuje tim, da na osnovi
faktičnoga tečaja mišljenja određuje normalne oblike,
koji vode k cilju mišljenja t.j, spoznavanju. Njezina je
zadaća k r i t i k a n a u č n i h m e t o d a , te konačno
u t. zv. teoriji spoznaje, koju neki i ne drže zasebnom,
od nje odijeljenom naukom, k r i t i k a s p o z n a j
n i h p r i n c i p a u o p ć e i odluka o granicama i
vrijednosti maše spoznaje. U toj funkciji ona je samo
stalna nauka, te ne služi drugima ni kao metodički
osnov. Najbolji je dokaz tome to, da naučni rad ni u
