Što se u pravcu razumnosti kreće, to traži da bude
jasno kao dnevno svijetlo i trijezno kao svagdašnjost.
Poezija Markovićeva filozofijski je zadahnuta, ali filo
zofija njegova kao naučni sistem sasvim je pomak
nuta na stranu racionalne eksplanacije. I kad se mi
sao ovim stazama uputi, onda joj izraz postaje slo
bodniji, no u isti se mah odbija od unutrašnjeg ko
rijena, kao da se razvezuje tim, što ne govori u ime
svoje, nego u ime impersonalne neke instancije: objek
tivne razumnosti. Doživljavanje se projicira u reflek
siju »supra actum suum«, kritičko držanje prvi je
stav duha, a napredovanje ide u strogo logičkom tak
tu. Tu se razvija oštroumno razbiranje, kojim se mi
sao do tančina razlaže i razjašnjuje, i neodoljiva do
sljednost, koja je tjera do skrajnjih posljedaka. Neka
je u tom raspredanju i mnogo zanimljivo i priznanja
vrijedno, čovjek se ne može oteti dojmu, kao da je tu
životni žar pretvoren u svijetlo. MaTković se kao filo
zof nije dao zanijeti ni ljepotom misli ni originalno
šću ili duhovitošću, ne možda zato, što ne bi imao
smisla za lijepo, nego zato, što mu je, da s Cousinom
rečemo, filozofija bila »la reflexion en grand, la ref-
lexion avec le cortege des procedes, qui lui sont pro-
pres, la reflexion elevee au rang et a Tautorite d'une
methode«. Bila mu je ona najviši kult razumskog spo
znavanja, u kojem sve lično iščezava, da se uzmogne
udariti impersonalna, logičkim rezonom određena no
ta: nije mu ona bila lična ispovijest, otkrivanje ili
naviještanje novih pogleda: bila mu je naprosto sa
mo stvar mišljenja.
Aristotel veli, da duša, sastojeći se od isvih ele
menata, spoznaje sve. Očito racionalistička dispozi
cija, kad misaonu sliku svijeta polaže na samu logič
ku funkciju, ne dohvaća sve strane njegove, pa će i
