ski duh takav kakav jest. Objektivizam drži, da je
duh prilagođen stvarnosti, te se određenja njegova
formalno i materijalno podudaraju s karakterima
objekta. Obadva mogu, ali ne moraju biti racionali-
stički upravljeni, ako se u spoznajnom radu ograni
čuju na posredstvo samih logičkih funkcija zazirući od
intuitivna sažimanja iskustvene građe, koji se upire o
jedinstvenost duha, držeći i logičke zakone izrazom
sintetičke vrsnoće njegove. A progresivni relativizam?
Odriče li se on ideala savršenstva? Nipošto, samo što
— držeći, da je ovaj spoznanoj težnji postavljen samo
kao vječni impuls — vrijednost spoznajnih čina mjeri
na unutrašnjoj čvrstoći i povezanosti misaonoga si
stema. Od ideala orijentacije na apsolutnoj točki raz
likuje se relativizam tim, što za nj postoji samo rela
tivna akomodacija između česti spoznajnoga sistema
i prema toj akomodaciji pravo na ime »istine«, ali
cijeli sistem ima tendenciju, — i da se u sebi mi
jenja, i da napreduje u pravcu savršenstva: naprotiv
logički apsolutizam drži, da se ljudsko spoznavanje
izuzetno, ali onda i potpuno približuje k apsolutnoj
točki, te nazire završetak spoznajnoga procesa u tom,
da se ovaj uspjeh proširi na čitav opseg spoznavanja.
Onaj prvi napreduje intenzivno, ovaj više ekstenzivno.
Racionalistički upravljeni mogu biti obadva, koliko
određenost spoznajne funkcije osnivaju na misaonim
vezama iz samih logičkih motiva. Jednako mogu se
stvarati u obadva smjera odlitke, koje će da vrijede
nužno i općeno, tako te ne će biti samo izraz poje
dinaca i časa, pa ako i nastaju u relativnom momentu,
ne odriču se pretenzije, da budu izraz — koliko je mo
guće — nadvremenskih ustanovljenja.
Marković je u svima tim pitanjima zauzimao sta
jalište, koje — stojeći posve na racionalističkom lo-
gizmu — hoće da posreduje između generičkog su-
bjektivizma i objektivizma tim, da nepokolebivost
