nom kritičkom radu odgovara njihovu držanju. Ne
znamo dakle, kakove su stvari, ali znamo, kako ih
moramo misliti, da spoznaja naša bude »misaona pri
lika« zbiljskoga stanja. Prema tome se uzima, da su
tvarne pojave produkt od više sudjelujućih bića; sva
koj tvarnoj pojavi odgovara čitav kompleks reala, u
kojima se poradi opreka kvaliteta zbivaju stanja, što
zajedno čine »objektivni prividaj« prostorno odre
đene, u skupove složene tvari te njezinih promjena i
gibanja. Duševnosti (bar kod čovjeka) — poradi nje
zine jedinstvenosti — odgovara samo jedan real; iz
odnošaja njegova prema skupu reala, što čine tijelo,
nastaju mu zapreke ili povoljni uslovi, na koje duša
odgovara svojim stanjima, već prema prilikama, pre
dodžbama i njihovim tvorbama. Saobraćaj između
bića, koja su tako pored svih svojih unutrašnjih opre
ka upućena na to, da se međusobno prilagode, vodi
onda do pretpostave nekoga vrhovna udešenja. Re
lativni duh uzalud bi se otimao tome, da prizna iz
vjesnu zazbiljnost izvan sebe, koju doduše spoznaje,
ali je ne može držati svojim djelom; a videći, kako
se u toj zazbiljnosti očituje nesamo umna zakonitost,
nego i ljepota, koja ne može biti djelo slučaja, kako
se pored toga ta zazbiljnost podaje spoznajnoj težnji
čovjekovoj, mora na osnovi te sveze, usporednosti i
sklada, upraviti misao prema apsolutnom izvoru. Pri
roda se drži kao da je razastrto ogledalo neprostor-
noga duha, kao građa, u kojoj on može da očituje
svoje umno bivstvo. Prevede li se ovaj u relativnom
krugu stečeni pogled u neizmjerne dispozicije, mo
ramo — veli Marković — držati, da je apsolutni duh
u prostornoj tvari i u neprostornom duhu očitovao
svoje bivstvo: u prirodi na pojavni, u duhu na ne-
pojavni, viši i savršeniji način. Svijet, u kojem je
skladno vezana tvarnost i duhovnost, tako da je po
javna tvar proniknuta duhom, najveći je i najuzvi-
