estetskih i etičkih prednosti, budući da svijet odu-
hovljuje i prikazuje ga objektivacijom duha i njegovih
svrha. Uza sve to označuje se i spiritualizam hipote
zom »isto tako slabom, kao materijalizam« i još sla
bijom, jer ma da je estetičniji u cijelosti, ima nešto
mistično, dok je materijalizam zoran. Materijalizam
gleda jasno, spiritualizam sanjari, te nije malo kriv i
spiritizmu, toj »karikaturi spiritualizma«. Uzmu li se
u obzir ove izjave Markovićeve u psihologiji, gdje se
raspravlja o duševnim pojavama i njihovu principu,
mora se i njegova izjava u »Estetici« uzeti »cum grano
salis«, da će naime redukcija pojava tvarnih biti više
u pravcu spiritualizma i da će »stvarnost o sebi« biti
srodnija duševnosti, nego tvarnosti.
To odgovara Herbartovu realizmu. Tvar nije esen-
cijelna i ne može se pomišljati, da kao takova postoji;
ali ni duševnost nije u korijenu svojem takova, kako
se ukazuje, nego je oboje tvar bića, koja nijesu ni
tvar ni duh. U obojem se javlja ista bitnost (esenci-
jalnost. Wesenheit). Radi se samo o tom, ima li se
pored njezine istovrsnosti tražiti i jednina (moni
zam), pa se veli: »Ab uno et uno non possunt im-
mediate procedere plura« — jer kad bi bitak napro
sto bio jedan, onda bi — čini se — bila Parmenidova
konsekvencija jedino ispravna, da uopće nema ni
bivanja ni mnogoli'kosti. Toj se konsekvenciji ukla
njamo, ako uzmemo, da je posljednjih bića mnogo
(plura sunt cutia). To bi imali biti poznati Herbar-
tovi reali: jednostavni nepromjenljivi, netvarni, sup-
stancijalni faktori bitka, koji svoju jednostavnu ka
kvoću (kvalitet) održaju i brane od pogibli, u koju
dolaze po odnošaju k svojim rođacima protivnih kva
liteta. Predodžbe svijesti pružaju sliku o tom održa
nju u borbi za opstanak. Što su zapravo ti reali, toga
ne znamo. Mi ih spoznajemo samo po subjektivnim
simbolima odnošaja, ali naše spoznavanje po izvrše
