statka neutrošenih životnih energija (supertiu de vie
kod Ribota), a u drugu ruku opet stvara nove poti
caje, bilo po odmoru inače u životnoj borbi okupi
ranih snaga, bilo po vrednosnom povišenju njihovu.
Racionalistički disponirane prirode u izvjesnoj su
mjeri nepristupačne ovakovu držanju. Naginjući na
to, da sva očitovanja života vode kroz logičku sferu,
drže se prema umjetničkom doživljavanju nesklono
ili bar indiferentno, kao da ih životna ozbiljnost od
vraća od lake igre (levis ars) duševnih sila — ili se,
ako i imadu smisla za umjetničko živovanje, ne mogu
oteti premoćnom djelovanju razumskih sila, kao da
im je teško bez sustežljivosti predati se doživljaju,
kad ih duša nagoni na misaono prebiranje u njima.
To je psihološki osnov intelektualističke estetike, ko
joj racionalizam uopće naginje. Iz njega je lako ra
zumjeti gotovo potpun paralelizam u izgradnji i struk
turi estetskog nazora sa spoznajno teoretskim i meta
fizičkim pogledima. Vrlo lijepo vidi se to na Mar-
kovićevu sustavu, a objašnjava nam i mnogu na prvi
mah neobičnu stranu njegove estetike.
Spomenimo se samo opreke između osjećanja i mi
šljenja, dotično prividnoga i istinskoga bitka, koja
spoznaju upravlja na traženje nužnih i općenih poj
movnih određenja, s objektivnom, transcendentnom
aplikacijom. Slična neka opreka provlači se i este-
tičkim nazorom, i sa sličnim tendencijama. To je
opreka čuvstva i predočivanja. Ona nastaje otud, što
je u pojmu svijesti (conscience) i nehotice jače na
glašen momenat znanja (connaissance), ne kao ne
posredan karakter psihičkih stanja uopće, nego kao
svojstvo predodžbi napose. Čini se, kao da je svijest
više nego une attention a ce qui est en nous, da je
već u osnovama svojima une cogitation: predođžbeni
život uzima se za osnovnu funkciju svijesti, dok se
ostale strane duševnoga života ukazuju kao stanja
