ricati apodiktioJđ, za sve ljude nužni sudovi o ljepoti,
i netom spomenute činjenice, da je estetski ideal
relativan, kao da postoji nesuglasnost. Ta se nesu-
glasnost po Markoviću rješava ovako: U estetičkim
oblicima prikazani su zahtjevi estetske »ćuti« po nji
hovoj logičkoj i stvarnoj nuždi; ovi zahtjevi upravljaju
estetičko držanje u težnji, da dohvati ljepotu, ali se
ne ostvaruju u svakom slučaju i naprosto. Efektivni
posljedak umjetničkoga napora i nastojanja, u ko
jem se ogleda, što je pojedini čovjek ili neko vri
jeme moglo dati kao svoj ideal, ograničen je na realne
prilike, prosvjetne i kulturne, u kojima je, estetička
»ćutljivost« različno određena i razvijena. Nedostatak
objektivnosti, uslijed nejednake razvojne visine este-
tičkoga čuđenja i spoznanja, a po pridruženju van-
estetičkih pobuda — čini, da se vremena i narodi ra
zilaze po estetičkom naziranju. Zato i nema apsolutne
estetike i ne može je biti, jer se nijedno vrijeme,
nijedan narod, nijedan umjetnik ni estetik ne može
posve oteti ukusu svojega vijeka i svoje okoline, ali
ima vječita težnja k savršenstvu ljepote. Općeni oni
principi putokazi su k tome cilju i upirući pogled na
njih umjetnička tvorba i umjetničko suđenje ima ten
denciju, da se orijentira na idealnim njihovim zahtje
vima. To su zahtjevi umjetničke težnje, kao što su
općena načela logike zahtjevi težnje za istinom: spo
znaji logičkoj kao
i
estetičkoj pripada možda i opće-
nost u onoj mjeri, koliko joj je moguće u konkretnim
oblicima one zahtjeve potvrditi kao uvažene.
Nije običaj govoriti o dužnostima umjetnosti, jer
se pod tim obično misli na neku služnost ponajviše
sociologijskoj, etičkoj ili vjerskoj ideji, ali ni ako se
u načelu Tart pour Tart traži, da umjetnosti bude svrha
samo umjetnost, ne može se izbjeći dužnostima pre
ma ideji umjetnosti, jer ni najviša sloboda stvaranja
i umjetničkoga naziranja ne može estetičke vrednote
