Problem tragičnosti, kojim se osobito mnogo bavio,
bio mu je zapravo samo mikrokozmički odraz opreka
i sporova, što se i makrokozmom provlače. I svijet
ima svoje boli od ukrštavanja iracionalnih tendencija,
svoju borbu oko ostvarenja idejnoga smisla, ima
svoje disonance, ali naposljetku sve se one razdrešuju
u skladnom akordu, koji znači pobjedu smisla, vri
jednosti i dobra nad iracionalnošću i zlom. Opažanje
skladne udešenosti prilika i odnosa u pojavnom svi
jetu, prilagođenosti bića među sobom, prilagođenosti
duha uz tvarnu zazbiljnost i konačno estetički odražaj
na skladne razmjere, daje slutiti, da nas ljepota blaži
upravo zato, što je simbol etičke duhovne harmonije
svijeta. U posljednjim konsekvencijama i činjenice
estetskoga života kao i spoznajne težnje pute na ap
solutni duh kao osnov makrokozmičkoga reda.
V III.
Po racionalističkoj shemi ljudi se dijele u takove,
koji valjano misle, i takove, koji ne misle valjano,
jer ona uzima, da sve nastranosti i pogrješke, što ih
ljudi počinjaju, zapravo proistječu iz kriva mišljenja.
Sokratova teza, da je krepost znanje i da se dade
naučiti, tipično je racionalistička i javlja se u razli-
čnim varijantama, blažim ili odrešitijim, gdjegod se
ćudoredno držanje određuje kao razumski fenomen,
U popularnoj etici, koja se stavlja na razboritost —
riječ sama već je karakteristična te u grčkom jeziku
znači zdravu pamet, u latinskom predviđanje poslje
dica (prudentia), u njemačkom uviđavnost (Vernum
ftigkeit), u hrvatskom pravo razlučivanje (bez
razbora je isto, što bez razlikovanja); u So
krata, gdje kreposnu biti znači pravo znati, jer
je nemoguće pomisliti, da bi čovjek namjerice radio
zlo, kad bi znao, što je dobro — samo iz bezumnosti
