terira) čovjeka, pravije rekli: u prirodne se odnošaje
po ćudorednom udešavanju unosi duh i smisao, i to
tako, da se prirodne sile iskorišćuju za idejne svrhe.
U djelovanje ulaze te svrhe kao momenti smjera, što
je karakteristično izrečeno riječima »nakana, namje
ra, namisao« (intentio), ali se mogu izvršiti samo
posredstvom prirodnih sila i zakona, ili kako Windel-
band kaže: svrhovita nužda fenomenalno se očituje
putem nužde uzročne. Etičko držanje dakle ne ište, da
se prirodni zakoni obiđu ili povrijede, ono ne ustaje
protiv njih, nego se njima služi za ciljeve, koji su mu
pred očima, i unosi u djelovanje prirodom danih
energija svrhovitu direktivu, ili drugim riječima, do
daje njihovu djelovanju pravac po predočivanju ne
koga idejnoga smisla.
Preduvjet je etičkomu držanju, da se mehanizam
uopće podaje ostvarenju svrha. Utvrđenje te moguć
nosti leži još van okvira same etike. Svrhovita se
upravij anj a ( Zwećkbestimmungen) j avij aj u svuda,
gdje se javlja i duševni život. Ona su predviđena već
u aktivitetu svijesti, očituju se — i to s uspjehom —
već u području nagona i organskog teženja, a u volji
se uzdižu do svijesna, umstvenog upravljanja po ne
koj ideji ili idealu. To je psihološka činjenica. S ob
zirom na tu činjenicu bilo bi uopće besmisleno pita
nje, treba li čovjek u svojem djelovanju da se povodi
za svrhama ili ne, jer se djelovanje (wirken, operari),
bar djelovanje bića sa sviješću, ne može ni zamisliti
bez teleologičkog odnošenja, po kojem se u momentu
»sad« anticipiraju posljedci, koji bi imali da nastupe
u momentu »poslije«. Ne bi li ipak finalni motivi ni
na koji način mogli ulaziti u kauzalni niz i u njemu se
uspješno očitovati, onda bi život ljudski, a i ostalih
bića sa sviješću, bio ispunjen samo strahom pred bu
dućnošću, ili predviđanjem imanentnih, neizbježivih
posljedica bez mogućnosti, da im se ikako predusret-
