misli čuvstva i volje, a povrh svega pokazuje i zamah
prema neizmjernosti, u kojem teženje ljudsko, slično
titanskoj navali put nebesa, nikad ne klone.
Racionalizam, a bez ovakva zanosa, hladan je, pa-
tetički zar dostojanstven, ali i u tom patosu udaljen
od stvaralačkoga vrela života. Racionalisti su rijet
ko kada smioni mislioci: nazori se njihovi ne pronose
snažnim tokom, ne oru sebi nova korita i vole se
držati utrtih putova ili samo oprezno odvajaju od
njih, bojažljivo se probijaju naprijed lagano kora
cajući postupnim korakom logike. Nema tu misli,
što ključaju poput živa vrela, ni vrtloga, ni slapova,
što prebacujući se oko sebe bacaju kapljice, a ove se
na svijetlu iskre u sjajnim bojama; mirni tok misli
ne prekida se intuitivnim blistavim pogledima, sve
je u njima prozirno i jasno, ali i sve nekako blijedo,
bezbojno — lišeno čara mašte i topline čuvstva, od
više trijezno, da bude zanosno, odviše razumno, da
bude srdačno. Nietzsche je životni red ove vrste ozna
čio izražajem apolinskoga kulturnog elementa: ovaj
podaje životu mjera, red i pravilnost, ali mu i odu
zima intimnost i neposrednost, podređujući ga po
svema racionalnim motivima. Sokrat je razorio tra-
gički nazor o životu što nastaje pod utjecajem dio-
nizijskog elementa, gdje se život bujno razvija, raspi-
njući volju do titanskih pokušaja i nadimajući čuv
stvo do beskrajnih boli. To je život prometejskih
borba, Orestovih stradanja i Edipovih muka — takav
je život bio u doba priče, a bez priče (mita) nema
stvaralačke snage, bez ciljeva i krajeva maštom oba-
janih i čuvstvom ponesenih nema življega zamaha
životu. Kad se pričom obaviti horihont u plein-aireu
razumnosti objasni, onda nestaju titanske težnje i he
rojski podvizi: svagdašnjost razumljivosti ubija za
nos; sve mora biti svijesno razloženo, da bude istinito,
dobro i lijepo — simboličku intuiciju bije hladno
