mu u životnoj borbi, jer bi to značilo utjecaj njihov
ograničiti na potrebe održanja i na iskorišćivanje u
takmičenju oko prirodnih uvjeta života. Po natu-
ralističkom životnom redu ne izlazi duh iz takova
službeničkog stanja, pa se u tom odnošaju k životu
ne može pravo razviti osjećaj slobode i samostalne
vrijednosti duhovnoga života. Nastojanja, koja bi
išla za tim, drže se bezuspješnim pokušajima, koja se
razbijaju na oporim prilikama života — ili se sa sta
jališta realističkog shvaćanja drže idealnim, ali i
»nepraktičnim« prebjegavanjem u carstvo misli, ilu
zija i želja, koje ima da bude utočište onima, koji ili
nijesu vrsni da podnesu borbu života, ili traže čašo-
vito olakšanje od napora i boli, kojima ih je život
utrudio. No očito je, da se po takovu odnošaju ne
izravnava spor između prirode i duha: priroda priteže
duh i podređuje svojim potrebama, ali kako duh baš
u tom ne nalazi prava oduška, obuzima ga osjećaj
praznine i pustoši: on se odvraća od života, i traži
utjehe u idealnom zakloništu misli (nauke) i mašte
(umjetnosti) ili pak u skrovištu srca, prebolijeva jade
ljudskoga života. I što onda tu stvara, to su istine,
koje se spoznaju, ali ne- ulaze u život, jer se laž i lice-
mjerstvo s većim uspjehom pronose: to su lijepa raz-
položenja, koja uznose dušu, ali im u životu svagdaš-
njost i trivijalna prostota osporava utjecaj; to su do
bre misli i želje, ali one bojažljivo gotovo i nemoćno
uzmiču pred silovitom »realnosti«. Etički idealizam
naprotiv ide za tim, da opreku između prirode i duha
prevlada, i to tako, da duhovne vrednote učini pravom
zadaćom čovjeka. Tim on nimalo ne poništuje »prava
prirode«: on ne otkida čovjeka od prirodnoga mu
osnova, ne traži, da se presiječe korijenje, koje život
ljudski veže uz prirodu, on ne će da zahtjevi njegovi
čovjeka povedu u carstvo sjena, u neki možda imagi
naran svijet — ali on i ne će, da čovjek živi dvojakim
