dovode gotovo dnevno do prilika, u kojima moralni
zahtjevi dolaze u sukob — ali elementi zazbiljnosti
nijesu tako oštri i odsječni kao moralni principi, koji
se — ako dođu u spor — isključuju; opreke se u ži
votu izravnavaju. Dogodi li se dakle takav sukob, onda
valja omjeriti o čitav život, da, o sam smisao i duh
moralnoga reda, kojemu će se zahtjevu više udovo
ljiti, i ne nastaje li nužda, da u osobitoj prilici jedan
ustupi pred drugim. I Macchiavellijeva politička kon
cepcija mogla bi se s pravom svrstati pod ovakve pri
mjere konflikta: daleko je od njega bila misao, da
interesima, napose pojedinačnima, žrtvuje moralnu
ideju; njegov princip ne stoji u službi interesa, nego
u službi velikoga narodnog ideala — i ovome idealu,
dakle visoko stavljenom etičkom cilju za volju, drži
on, da se može dopustiti i vremena povreda moralnih
obzira, te opravdati upotreba sile. Moralni se obziri
žrtvuju moralnoj ideji. Možda je Macchiavelli pod
utjecajem realnih prilika i previše koncedirao poli
tičkomu idealu: toliko je stalno, da realizam njegov
ima idealnu posvetu i obilježje izuzetna, rijetka slu
čaja. Na nj se ne može pozivati realizam, koji u sva
koj prilici i za volju interesa misli, da može nekaž
njeno prijeći preko moralnih obzira.
Macchiavelliju pripisana, kasnije i od Mandevillea
postavljena tvrdnja, da su opačine uspješnije za na
predak društveni, dade se po mišljenju Markovićevu
historičkim primjerima i potvrditi i pobiti. Licemjer-
stvo, lukavština, prevara, i t. d., mogu da grade, ali
jednako i da ruše. Politički uspjesi ne leže u njima
samima, nego u drugim svojstvima, kaošto je odlučna,
ustrajna volja, pronicav duh — a treba naglasiti i to,
da je iluzija, ako se misli, da je razrješenje od moral
nih obveza uvjet energičnu i poduzetnu duhu, — na
protiv samo moralna ideja može u djelovanje unijeti
zdravlje i jedinstvenost. Zlo (po Fechneru) nema ni
