Naš brat još mišlju rob i voljom gdjegod čami.
Rasiječite mu lance: slobodan je!
Međ pregaoce nek se vrsta ljude.
Što o svojoj muci promiču se naprijed.
Sve bliže istini, sve bliže dobru!
Ali posao oslobođenja nije samo intelektualan pro
ces. Marković to jasno kaže, u simboličkom prizoru
s čuvidama, koje zavite u tajnovita starovječna vela,
koja su na ljudski njihov lik navučena, dolaze pred
Karla Dračkoga sa željom, da ih on razdere — i postat
će ljudi. Drački pita za oružje. Tad mu prvi »krabo-
noša« veli:
Moj mač je misao:
11
a tlu uskom nikla
Kroz zapreke, kroz bludnje probija se,
I visi se i ponire i širi,
I biva znanje. Kad ju sažgat kane
Na lomači: u krvničkom se planu
Učeliči, ko mač ov ustremi se
S tla do neba, te srćući odasvud
Za trijesom trijes, iz sebe pak ih pušta:
Laž razdire, a istinu rasvijetlja.
Ali Drački odgovara:
Još tvrdi treba mač; je
Y
tu koj drugi?
Onda se javlja druga čuvida i pruža mu kao mač
volju. Volja je ognjište slobodi ljudskoj; kad njen
žar sjekne, ničija sila ne može odoljeti. Znanju i volji
pridružuje se kao treći mač čin, što ima da rasiječe
lance silništva i laži. Duhom renesanse, preporoda
čovječnosti i prirodnosti odišu riječi Karlove, kad
veli:
