kao značajnu crtu, prema kojoj je svijet upravljen.
U toj mirnoj predanosti, koja bol i patnju drži za
logom bolje budućnosti, ima nešto fatalizma — ne
očajna, kao što je onaj što stavlja tečaj svijeta pod
neodoljive zakone prirodne nužde, ni bešćutna, što
ga zamišlja kao krutu konsekvenciju logičke evolu
cije. Blag je taj fatalizam, čuvstven i osnovan na du
boku vjerovanju u sklad koji će konačno nad dishar-
moničkim tonovima održati visoke akorde, što stva
raju simfoniju svijeta.
Smijemo li u tom vjerovanju nazirati odraz slaven
skoga temperamenta? Nema li zar Markovićeva sim
patija za Leibnizovu kozmičku harmoniju u njemu
svoje duboke osnove? Na svaki način stoji, da je Mar
ković prigrlio ovu misao i proveo na sve strane: sklad
ni odnos između izvanjskoga i unutrašnjega svijeta
pretpostavka je spoznavanju i djelovanju; sklad je
temelj estetskomu doživljaju, osnovna crta etičkoga
života, kako u individualnim tako i u socijalnim, u
narodnim kao i u međunarodnim odnošajima, i na
posljetku uporište vjerovanju on je, da i vremeni
nesklad u svijetu ima svoj završetak u umnom redu,
kojega je tvorac apsolutni duh. Na toj misli i na tom
vjerovanju podiže se i ljubav domovinska, misao na
rodnoga jedinstva troje braće, što se privijaju uza
stup triglavski, i misao sveljudskoga mira, što će do
nijeti čovječanstvu sretniji procvat (»T r i sonetna vi
jenca«), Pa ne će biti neopravdano, Ako na Markovića
sama primijenimo riječi, što ih je on ispjevao »pro
fesoru philantropu« veleći:
Ti učiš sumjerje i razmjer skladni,
Što rede broje i like vasione,
Što vode zvijezde i glase umisne
I šare mile: zakon svjetovladni.
