gleda prema umnosti i da su voljne energije u njemu
tvorne sile. Uspjeh će dakako biti uvijek određen
omjerom voljnih energija prema realnim prilikama i
objektivnim vladajućim idejama.
Marković nalazi s Leibnizom, da se u razvoju svi-
jeta izmjenjuju periodi napretka i zastoja, dotično
nazadovanja, ali u svemu je tečaj povijesti napredan.
Osvrćući se na pesimistički nazor Hartmannov i pre
lazeći preko Comtea i Littrea, zaustavlja se kod Buck-
Iea, kojega je »Povijest civilizacije« polovicom 19. vi
jeka izazvala senzaciju i još dugo poslije bila pred
metom raspravljanja; možda baš zato, što je u njoj
pozitivistički i naturalistički povjesno-filozofijski na
zor istaknutije izrečen nego u samoga Comtea: na
predak ljudstva, djelo je prirodnih prilika i utjecaja;
osim prirodnih zakona i sila utječe na razvoj i um,
u službi tehnike i težnje za srećom, utirući put go
spodarstvu čovjekovu nad prirodom i iskorišćujući
blagodati njezine na dobro čovječanstva; moralni na
zori naprotiv i načela ne utječu na razvoj već zato,
što u njima nema napretka ili, kako kaže Mackintosh,
nema otkrića.
Marković spočitava Buckleu nedosljednost, kad
dopušta da jedna struja utjecaja ide iz prirode u duh
i preobrazuje ga, a druga, iz duha u prirodu i osvaja
je, ali izlučuje iz ove posljednje moralnu stranu, te
poznaje samo pozitivne nauke kao izvore pokretnih
sila, povijesti. Nedosljedno je i to, što priznaje, da
moralne zapovijedi utječu na svijest pojedinca i od
ređuju njegovo djelovanje, ali poriče, da se očituje
u životu naroda. Ako je ljudski duh razvojem svojim
unio u prirodu nov red, ako s napretkom nauka raste
pretega duha nad prirodom, zašto da to vrijedi samo
za duh kao spoznajnu moć, a ne za nj i kao moralnu
silu? Pozivajući se tad na A. R. Wallacea i dr. drži
Marković, da čovjek kao duševno jedinstvo, usavr-
