šujući se intelektualno, ne zaostaje ni u pogledu mo
ralnoga čuvstvovanja i htijenja, te se dade pokazati,
kako ljudstvo napreduje i u shvaćanju dobra i u
vršenju njegovu. Osim ovoga subjektivnoga napretka
ima i objektivan, o kojem svjedoče mnoge uredbe i
društvene promjene, od starine preko kršćanstva do
najnovijega doba, kao dokinuće ropstva, pravna jed
nakost, vjerska snošljivost, sloboda savjesti, sloboda
rada, i dr. Tako dakle tečaj povijesti ide pravcem pre
ma ideji humaniteta. Zlo i nesvrhovito i alogično čini
samo prolazne krize u postojanoj etičkoj tendenciji,
koja stoji pod okriljem apsolutne umnosti.
Na to se pouzdanje veže idealizam patnje i samo
zataje. Svaka bol i muka žrtva je u otkup čovječan
stva. To je smisao i »Zadnje zdravice«, ispjevane očito
pod utjecajem mesijanizma poljskoga; polapski kne
zovi umiru sa sviješću, kad po zloći i nepravdi ljud
skoj pruženu im otrovnu čašu ispijaju, da će djeci
njihovoj ostati na užitak čista kaplja čovječnosti.
Starac Beneš privijajući na grudi Ljubora
Umrijećem blagosiva žive — što su sada i što će
biti:
Blagosiva i prave i krive, — Znaj: na koncu mora
dobro priti.
Dok nad svijetom pravda božja bdije, žrtve stra
danja i bola ne propadaju; na njima će da se iscrpu
izvori zla, vrijednost dobrote pobijedit će snagu zloće.
To je kultura samozatajne ljubavi, koju kao uzgojnu
misao nosi slavenski rod, da njom preporodi ljud
stvo i da na unutrašnjim moralnim silama utvrdi
ravnotežu svijeta. Čitavo je čovječanstvo kao jedna
duša, udes ljudi i naroda momenti su jednoga života,
na tragici njihovoj i čitavo čovječanstvo proživljava
