Iz ruševina, ispod zemlje — kipi
Bogovi mramorni uskrisuju se,
Uzoritom se nuđaju ljepotom,
Još čovjeku uskrsnut je iz mračnih
Iz raka stoljetnih, umaći kuži
Maremna tiberskih, k slobodi, k svijetlu!
Ili kad papinskomu legatu dovikuje: »Vi velite, da
je čovjek na živini jašući anđeo, ali ja sam čovjek
sav«, onda kroz te riječi zvuči težnja za slobodom du
ha, kako je bila zamišljena pod okriljem antičkih
bogova u doba humanizma: u njima odjekuju novo-
humanističke tendencije po Herderu, Goetheu, Schi-
lleru i Lessingu, a mogu se razabrati i tonovi Nietz-
scheovski: golema težnja za ljudskom slobodom, za
pravdom i srećom, jer o tom se radi, da se čovjek
riješi svega, što misao njegovu i pregnuće drži u rop
skim stegama i što mu ne da, da svoje rođeno, po
bogu i prirodi dano bivstvo očituje. Nietzsche je putio
čovjeka, da traži put »k samome sebi«, njegov Za-
ratustra je poetičko-simbolički izraz toga traženja,
zanosan poziv čovjeku na »volju k sebi«. I u Marko
vića prosvjetna ideja, predstavljena u Karlu Drač
kom, znači stvaranje čovjeka, oslobođena svega, što
se čovječnosti njegovoj strano i protivno pridružilo
u dosadašnjem razvoju, a onda znači stvaranje nova
života, u kojem će se silom i po nepovoljnim utjeca
jima suzdržane »nedospjele djedova naših tvorbe«
razviti, a prilike urediti »na poretku, pravici i zako
nitu skladu«, »razbornosti, — pa stegi zadružnoj, što
rodi umijem — vještinom svakom.« Te riječi stavlja
Marković u usta Pavlu Hrvatu, kad pozdravlja Karla
Dračkoga kao kralja, očekujući od njega, da će —
prema želji, izrečenoj na usta velikaša, u duhu prošlih
pokoljenja i prema očekivanju budućih vijekova —
stvoriti novi svijet:
