posluži kao sredstvo oslobođenju, a politička iskva
renost imala je da se iskoristi za ozdravljenje prilika.
Ovaj cilj i u prilikama, kakove su bile, imao je oprav
dati svako sredstvo — ali nipošto, da se onda sred
stvo produži u stanje, nego da se u borbi za nove
prilike i samo istroši i uništi. Ovako treba shvatiti
uputu, što ju je Macchiavelli dao principu, koji će
provesti njegov ideal. Macchiavelli nije bio zastupnik
političke sile ni branitelj političkog nemorala, nego
ih je u praktičnim konsekvencijama dovodio — ne
može se reći ad absurdum, ali do svoje negacije: si
lom uništiti samovolju i otrovom bezobzirno liječiti
pokvarene prilike. Macchiavelli bi se bio svakako
protivio tome, da mu se načelo: finiš sanctificat media
prediše kao općen princip političkog života zato, što
je držao, da u danim prilikama mora žrtvovati i mo
ralne obzire, da se stane na put iskvarenosti i da se
život uspravi na novim, zdravim temeljima. Samo taj
veliki cilj sklonio ga je na onu veliku žrtvu. On je bio
— može se reći — i odviše realan u metodi, s obzirom
na konkretne prilike, ali je bio idealan u cilju, te nema
ništa zajedničko s onim realizmom, koji interese svoje
drži dovoljnom posvetom za svako sredstvo. Ako bi
život kada iskao, da se dirne u moralne obzire, onda
valja dobro paziti, da uložak, koji se čini, bude u raz
mjeru s dobitkom, koji se misli steći: samo velik
etički cilj može opravdati, da se životna borba od česti
prenese izvan granica zakonom povučenih, slično kao
dan ratni, pa ni onda se ne može naprosto staviti »s
onu stranu dobra i zla«, nego se tek za volju obrane
ili postignuća višega nekog cilja može takovo preko
račenje odobriti, u očekivanju, da će život, kad onaj
cilj poluči, ili upravo tim, što ga je polučio, to više
i to snažnije poći putem pravde i ljudske dostojnosti.
I u običnu životu može nastati potreba, da se ovako
postupa. Zapletene prilike životne mogu dovesti i
