značaj svoj označivao je on riječima: profesor u hr
vatskom sveučilištu) — i svoju poslaničku dužnost
držao službom narodu, a ne vlasti, zauzet za slaven
sku solidarnost, za bratstvo južnih Slavena, za poli
tičku slobodu i napredak, nemilo i bezobzirno razot
krivao političke metode, kojima se u ono doba uprav
ljalo Hrvatskom. S kakovih je stajališta pri tom po
lazio, najbolje pokazuje adresa umjerene opozicije
od god. 1887., koju je on sastavio na poziv M. Ože-
govića. Zbog nedostatna broja potpisa (trebalo bi ih
bilo 20) ova adresa nije došla ni do rasprave u sa
boru, a i u novinama (Obzor od 13. rujna 1887.)
većim je dijelom zaplijenjena. Ne će biti zgorega,
ako se ovdje iznesu neke misli u njoj izrečene. Iza
običajnih izraza lojalnosti tu se najprije »onom iskre
nosti, kojom se vazda prema svome kralju odlikovao
vjerni hrvatsko-srpski narod kraljevine Hrvatske, Sla
vonije i Dalmacije« izriče bojazan, da se sabor ne će
moći s uspjehom posvetiti zakonodavnom radu, pa se
onda nastavlja: Jer i ako jest opće poznato pravilo,
da je samo ona uprava kadra zadovoljiti svojoj glav
noj zadaći i promicanju prosvjetnog razvitka naroda,
koja počiva na skladnim uredbama i načelima, to se
s druge strane ne može s vida pustiti i drugo isto
tako znamenito i važno pravilo, po kojem bi uprava
morala pučanstvu pružiti sve potrebite uvjete za nje
gov duševni napredak i materijalni razvoj. Prigovara
se tadašnjoj upravi, da se ne tražeći svoga zadatka u
potpori kulturnoga razvitka »izvrgla u jednostrano
promicanje političkoga stranačkog života, te se kod
netom obavljenih izbora stavila na čelo političkoj
borbi jedne stranke, i tako je u zemlji, gdje bi vladati
morali ustav i sloboda, nužnim načinom nastala bor
ba među političkim strankama i upravnim organiz
mom, koji se sam drži političkom strankom.« Poslje
dica je toga bila, da se upravni organizam nije bavio
