vodio do neprestanih provala neumjerenih težnja. Ži
vot bi bio proračunano, koliko slučaj dopušta, i ris
kantno poduzeće na dobit, lukavo i spretno probijanje
kroz prilike i odnošaje — pravo reći — prevare, i
tadbina vješto prikrivena ili zaodjevena u kulturnu
formu.
Zasebno poglavlje ovoga načina života čini politika.
To su konsekvencije naturalističkoga reda posve oči
te, a donekle se i priznaju; dok se naime privatan ži
vot bar u načelu ne izuzima ispod moralne kontrole,
čini se, da politički život ove kontrole ne poznaje,
ili mu se bar oprašta, ako joj se izmiče. Marković
je takav nazor odlučno pobijao. Baveći se neko vri
jeme kao aktivni poli tik javnim prilikama, bio je oštar
u kritici loše uprave gorega sistema, žigošući nasilje
i nepravdu, ustajući protiv ugnjetavanja slobode, pro
tiv iskorišćivanja narodne imovine i zla gospodarenja
njom, protiv prevarne politike, čije bi namještene i
lukavo ispredene argumente razbijao neodoljivom lo
gikom, protiv nedostojnih sredstava, kakova su pod
mićivanje, nezasluženo nagrađivanje političkih stra
načkih usluga, davanje prednosti za ropski vršene
zapovijedi i dr. si., što se jednom riječi označuje kao
demoraliziranje javnoga života, a nerazdruživa je
pratnja svake nasilne politike, koja upravo zato ne
može biti ni narodna ni napredna, jer joj nije stalo
do toga, da prilike društvene vodi k nekomu savršen
stvu života, nego ih tako udešava, da bi iz njih crpla
svoju korist (prevlast ili preimućstvo). Nije to umje-
ća, kojom se životni odnosi valjano reguliraju, nego
vještina, kojom se spretno namještaju za iskorišći-
vanje, pa i mimo čestitosti i dostojnosti, jedino po
formi kadgod toliko uglađena i oprezna, da se ne
otkrije kao brutalna sila i pokvarenost. Marković je
kao čovjek iskrena narodnog osjećaja, koji se ponosi
imenom hrvatskim i koji je svoju službu ( — službeni
