selbst vollgeniigsames Leben« po Euckenu). Na toj
visini htijenje ne ide preko sebe, nosi svoju vrijednost
u sebi i raduje se samome stvaranju njezinu. Ljudski
život uopće ne bi bio problem, kakav jest, da je
bivstvo njegovo sama duhovnost, jer bi umna vrijed
nost involvirala i svoje ostvarenje. Ali ljudsko je biće
složeno, čovjek stoji na razmeđu prirode i duha, u
njemu se sastaju dvije oblasti — nužda i dužnost.
Ova dvostrana ili, ako bi se moglo reći, amfinoetička
kompetencija, koja se čovjekovim bićem proteže, uz
rokom je, da se umna vrijednost — uslijed ukrštava-
nja prirodnih tendencija i po otporu, što ih one stav
ljaju, kao ideal, uzmiče od uzbiljavanja. I zato je ži
vot ljudski mučan posao, jer mu valja zalaganjem svih
sila svladati zapreke, što u prirodnom redu nastaju
ostvarenju umnoga smisla. Zato je etički život borba
za očitovanje duhovnoga bivstva u prirodnim odno
šajima, a etička je zakonitost trajan poziv na urav-
notežavanje, faktične kauzalnosti s teleologijskom ide-
alnosti, na poravnanje bitka i zahtjeva nužde i oba
veze, Zato »ethos« nije neosporan posjed ni miran
tečaj, nego besprekidno zalaganje i osvajanje, nije
užitničko mirovanje, nego pregalačko nastojanje: čo
vjek je slobodan i po slobodi etički uznesen prema
tome, koliko je umna sadržaja osvojio životu, a i to
ne može učiniti jednom za čitav život, nego mora uvi
jek iznova, s većim ili manjim uspjehom, stečeno
održavati i k daljem težiti — stvarati vrednote duha
i po njima postajati ono, što po ideji jest.
Ovo obraćanje k sebi i stajanje pri sebi drži pra
vac života nad niveauom, što ga naturalizam odre
đuje: ljudsko se zvanje i zanimanje ne iscrpljuje u
borbi za opstanak, razumijevajući pod tim poglavito
fizički život, niti se zadovoljava tim, da razvija svjes
ne sile samo kao pomoćnice u toj borbi. Ljudsko
zvanje ide preko snalaženja u prirodnom redu i preko
