životom, a to može biti samo tako, ako se priroda
bez uzdržaja preda duhu, ako ona u svoje odnošaje i
u svoju zakonitost primi duhovni smisao, ako u njoj
i po njoj duhovne vrednote dođu do izražaja. Duhovni
smisao neka ne bude samo utočište u životu neostva
renih želja, neka ne bude samo nedjeljni počinak iz
mučene duše, neka ne bude samo ures čovjeka ili do
datak njegovu biću. Duhovni život treba da postane
osnov, stalan pravac (tenor), snaga njegova nasto
janja, srž i duša njegova rada, a ostvarenje sadržaja
njegovih pravo i svesrdno zanimanje njegovo. Dokle
god se čovjek ovako ne založi za duhovni život, dotle
će problem kulture ljudske ostati neriješen: čovjek
se nikako pravo ne će priljubiti životu i radu za volju
dostojnosti ljudske (Lasswitz), nego će uvijek voditi
unutrašnju borbu sa zahtjevima, koji nastaju iz kul
turnih prilika, ostat će kao pojedinac neobuzdan sa-
moživac, koji samo iz obzira na svoje interese umje-
rava neukroćenu ćud; bit će iskren i istinit, uslužan
i milostiv, koliko baš mora biti, pravedan, jer ne može
i dok ne može biti silovit, neraspoložen prema bliž
njemu, ili proračunano umjeren ili pritajen, nepri-
jazan društvu ili samo od nužde društven. Nikad se
tako ne će dušom i srcem izmiriti sa zahtjevima kul
ture, izmicat će im, gdjegod i kadgod bude mogao,
čim samo osjeti, da to obzir na njegovu dobrobit
dopušta, da društveni pritisak ne dopire do njega ili
da mu ne može oduzeti prednosti, koje bi stekao, ako
se otme kontroli kulturne savjesti. Čitava zgrada kul
ture ostala bi tako na izvanjskim temeljima u trajnoj
opasnosti, da bude oborena iznutra: život bi bio pro
duženje, nastavak prirodnih odnošaja samo u jednom
više dotjeranu, izvještačenu, rafiniranu obliku, ozna
čio bi samo izvanjsko prilagođivanje na prilike ži
vota, kako ih kulturni — a to je isto, što i duhovni
— smisao traži, uz trajni unutrašnji otpor, koji bi
