vrhunca, ni završetka, ni zaokruženja, i što je na nje
mu građeno, obara se iz svoje nevaljalosti. Osnivati
društveni život na bezobzirnu gaženju moralnih osno
va značilo bi Oduzimati mu svaki temelj; sila i prevara
unesena u nj odozgo, a ne može se uspješno boriti
protiv sile i prevare odozdo, te pravni red, držanje
zakona, vršenje građanskih dužnosti, jednom riječi
pristanak uz društveni poredak ostaje bez oslona u
socijalnoj svijesti i može se održati samo silom. Tu
nastaje odnošaj, koji je Spinoza dobro označio, kad je
rekao, da državnoj organizaciji, koja bi se ovakvim
osnovima gradila, ne bi bilo većih neprijatelja od nje
zinih vlastitih građana. Kaže se, da je država uredba
sile i da joj je svrha održati se. Ideja države ne da se
doista zamisliti bez sile (Macht), ali to još ne znači, da
je ona uredba silnička (Gevvalt). Ona ima pravo i duž
nost, da se održi, t.j, da se bori protiv tendencija, koje
bi je razorile, ali ne može joj biti ni pravo ni dužnost,
da se održi protiv vlastitog smisla. Održanje njezino
očito, pretpostavlja, da je ona tu radi izvjesna društve
nog zadatka, kojemu ima da posluži — no čim se na
baci ovo pitanje, nemoguće je izbjeći pitanju o kultur
nom opravdanju, a po tom i o moralnom smislu. Jedi
no s pozivom na taj smisao, na određenu ulogu u kul
turnom životu, kao svoj preduvjet, ima država pravo,
da se održi kao uredba s pomoću sile. Nestane li ono
ga smisla, onda je ideja države u osnovama podro-
vana, i njezinu je bitku kao i načinu održanja (za
štite pravnoga poretka s pomou sile) oduzeto svako
opravdanje. I ne gledeći na to, da državni život, iako
se po načinu eksistencije oslanja na legalne odnošaje
i na organizaciju sile, potrebuje izdašnu potporu mo
ralnih faktora, očito je, da mu temelji moraju biti
usađeni na moralnu tlu, iz kojega crpe snagu pravni
njegov poredak i prisilni značaj.
