utjecajem novohumanističkih mislilaca, koji su se
zagrijavali za antički život kao poprište lijepe čovječ
nosti, ali su priznavali i kulturno znamenovanje
kršćanstva.
Prosvjetna misao iznesena je ovdje kao sloboda
duha i volje, s jakim akcentom aktiviteta:
Izvojštit idem čovjeku slobodu,
da misli, čini —
veli Karlo Drački, a šteta je, da Marković ovaj svoj,
u poeziji tako sjajno, pregnantno i živo izvedeni, »lič
ni nazor« nije kasnije razvio u filozofijskom sustavu,
da je i tu — reći bi — apolinarski duh trijezne logič
nosti zatomio žar djelotvornosti, koja znade i na
»strašnu mjestu postojati«, koja ne zazire od velikih
pogibli — jer u blizini vulkana kolijevka je pregalaca
svake ruke, pjesnika i ljubavnika, mislilaca i umnika.
Racionalizmom još neokaljeni borac, ideal MaTko-
vića-pjesnika, velik je nesrećom i voljom, što se
prkosno upravlja prema otporu i u tragičkom sporu s
prilikama stradava, ali se ne da slomiti: slobodu mu
ne može nitko oteti, »dok zarobit volju i skršit ju ne
premože«. On gradi na volji svojoj i na volji naroda
svojega u uvjerenju, da
pregnućem svojim
Sve čovjek sam si osvaja, što ima.
Snažne te misli, koje Markovićev nazor vode na
put filozofije, čina, dobivaju osobit značaj po tom, što
im se kao vrhovna ideja postavlja l j u b a v . Bez
ljubavi individualna volja postaje sila, a narodna volja
težnja k prevlasti. Ljubav oduzima djelotvornoj mi
sli (Tatgedanke) silovitost i čini, da se mnoge volje,
