samo odsjev onih prilika. Ideje su kao sjene i zato
su naprosto nemoćne. Protivni nazor uzima, da je
uređenje ljudskih prilika bar od česti djelo čovjekovo,
plod njegovih misli i volja; u povjesnom se razvoju
opaža i utjecaj ideja: volja i um ulaze u prirodni kau-
zalitet tako, da mu određuju smjer djelovanja, te ga
navraćaju na put ljudskih svrha. Tečaj povijesti prema
tome nije samo proces izazvan mehaničkom nuždom,
nego uz izvjesno ograničenje i voljni proces, uprav
ljen teleologijskom nuždom. Wundt, Windelband, Eu-
cken, Stein, Bernheim, Goldscheid i mnogi drugi drže,
da je unutar prirodnoga kauzaliteta dovoljno mjesta
za utjecaj ljudske volje, koji se očituje nesamo ondje,
gdje prirodni tečaj sam naginje k ljudskim ciljevima,
nego u određenoj mjeri i ondje, gdje mu je protivan.
Drugim riječima, povjesni se razvoj ne smije pomiš
ljati kao pasivno prepuštanje prirodnomu tijeku: on
je i više od toga, naime aktivno stvaranje prilika
kakove čovjek treba. Protivnici povjesnoga idealizma
rado ističu pretežitost prirodnih faktora, te upućuju
samo na ono lice povijesti, po kojem nam se ukazuje
kao usud i nužda. Na to se ne može odgovoriti; ni
idealizam ne misli, da se svrhe ljudske naprosto ostva
ruju. Ukrštavanje prirodnih prilika može to ostva
renje spriječiti ili okrnjiti, te nikomu ne pada na um,
da poreče otpor realnih prilika i snagu naturalistič-
kog reda. Svaki narod, svako doba prema svojoj svi-
jesnoj snazi, a po mogućnosti prilika, ostvaruje ideju
ljudskoga života. Osnovna misao idealistične filozo
fije povijesti ne teži za tim, da poreče prirodne i is
ključivo istakne umne faktore, nego da uputi na ide
alni smjer povjesnoga razvoja. Pa ako umne sile i
nijesu vrsne lomiti prilike i po volji razmještati od
nošaje, dovoljno je, ako se utvrdi, da ideje mogu
utjecati na pravac razvoja zbiljskih prilika i navraćati
ih putem idejnih ciljeva. Dosta je, da povjesni razvoj
