vajući Etiku na srce stavljao omladini, koja se bavi
državnim i pravnim naukama, da joj etika bude pro-
vodičem u svim pitanjima života, izričući nadu, da
će joj svijetlo pravde i čovječnosti osvjetljivati put
života. Obazrite se po domovini — reče u svojem za
vršnom predavanju Etike: — omjerite snagu naroda
i njegove prilike o etičke zahtjeve, koliko slika života
zaostaje za idealnim nacrtom. Sreća i čast naroda u
rukama je umnih vođa njegovih. Dužnost prema nje
mu zove na složan, zajednički rad — i ako prevlada
pravda, nestat će divergentne težnje: ljubav i suzdr-
žljivost spajat će u jednom domu ujedinjenu braću.
Pogled na tužnu povijest Slavena puti na potrebu
sloge. Ništa ne drži kuću toliko, koliko iskrena lju
bav, ništa je ne obara, koliko hinjeno bratstvo. Ima
sociologijski zakon, da je napredak pravilo, a želja
je Markoviceva bila, da omladina bude vrijedna i
sretna, da to pravilo potvrdi. »S tim ciljem moja je
— reče — posljednja misao domovina Hrvatska —
i s bogom ostajte!«
Marković nije bio majstor forme; govor mu nije
bio rječit, ni bujan ni zanosan, kaošto mu je i stilu
nedostajala elegancija i živost. Ali je sve bilo uvijek
dubokom misli prožeto, duboko osjećano i s mnogo
duše izneseno. I ozbiljni smisao netom spomenutih
riječi odiše velikom domovinskom ljubavi — opomi
njući na Brunovu u pjesmi »Dom i svijet« prikazanu
zauzetu brigu i snove oko narodnog boljitka i na
pretka, i dolazeći kao preludij kasnije u saboru od
lučno i oštro iznesenih govora, u kojima se na prvi
mah prepoznaje tipičan reprezentant hrvatskoga ma
loga plemstva. To je plemstvo imalo mnogo učešća
u stvaranju narodnoga duha i kulture, te bi utjecaj
njegov na strukturu hrvatskog narodnoga društva za
vrijedio doličan sociologijski prikaz. Iz njega bi —
mislim — očito proizašlo, kako je to malo plemstvo,
