bako uvjerenje, da će nestati »zlih duhova«, što pri-
tištu ljudstvo nevoljom i uništenjem, i da će pobijediti
ideja čovječnosti; a i to vjerovanje samo je izraz uvje
renja, da je ljudski problem, s kojegod se strane uzeo,
in ultima alinea etički problem, kojega se rješenje
ukratko svodi na formulu: s l o b o d u s e b i , l j u
b a v d r u g i m a .
Preostaje još pitanje, kakovi su izgledi ovome vje
rovanju, da će tečaj prilika ići pravcem, koji vodi k
općenoj slobodi i uzajamnosti?
Svaka filozofija stoji pod dojmom »tragike svije
ta«, gdje stvaralačkim silama nasuprot stoje razorne
tendencije, ili bar otporne mase, te ni kozmički pro
ces ne ide bez muke i napora, i njegovu su napredo
vanju položene zapreke i ograničenja: jer, kako Leib*
niz kaže, nije sve, što se u ideji dade zamisliti, »u
realnosti moguće složiti« (kompozibilno). Svaka filo
zofija tako uzima, da u svijetu postoji spor principa
napretka i stvaranja s principom zaustavljanja i ra
zaranja: takovi su principi u iranskoj filozofiji dobro
i zlo, u Empedokla ljubav i mržnja, u Platona ideja i
tvar, u Aristotela oblik i tvar, u Kanta i Hegela duh
i priroda i dr. A uspjeh borbe njihove? Pesimizam s
očajem očekuje pobjedu zatornoga principa, opti
mizam s pouzdanjem gleda u povoljni tečaj i izlazak
kozmičke borbe; meliorizam, uzimajući, da svijet nije
u korijenu zao ni čovjek u dušu iskvaren, drži, da
nije isključena mogućnost, da se prilike u svijetu, u
čovjeku i u ljudskom društvu uprave prema boljemu,
put onoga, što je vrijedno, da bude. Prijeporno je
pitanje, što se zapravo u tom razvoju ima držati od
lučnim faktorom. Historijski materijalizam naprosto
izlučuje idejne faktore i uzima, da su jedino gospo
darske prilike odlučne za razvoj kulture: one čine
podlogu, a sve ostalo: nauka, umjetnost, moral, druš
tveno uređenje, pravni i državni poredak, sve je to
