svaka slobodna i snažna, redaju u skladan spoj: tko
ljubav ruši, taj silnikom se nametnuti hoće. Tragična
je krivnja bila i Karla Dračkoga, da je, htijući oslobo
diti svijet, sam postao silnikom. Ljubav je najviši
zakon života, koja oslobođene ljude spaja u složan
duh, u zajednički rad i nastojanje. Ideja slobode ne
zalazi u nazor životni, gdje se »s klađivcem filozofira«,
kao kod Nietzschea; ona vodi svijet u srdačan zagr
ljaj, gdje se sve životne prilike zadahnjuju s dobro-
hotnošću. Ona ne podiže aristokratski ideal, po kojem
su pojedinci argatari, da se stvori jedan velik, sjajan
eksemplar. Svima se ona u dio daje, i u tom nazire
cilj svoj, da se pronese svud, gdje ljudi živu i teže.
Prosvjetna ideja kao intelektualan čin etički zadah-
njuje se u blagotvorno djelo i estetički se oblikuje u
socijalnu harmoniju. To je završni akord (»trinaesta
škola«) prosvjetne težnje, što su ga đaci grabancijaši
nasluhnuli u pjesmi vilinjoj (»Vrzino ko lo«); »kra-
sota s dobrotom svijeta je žiće i biće«. I kad im se
tako otvoriše oči i duša im je upoznala svestvornu
vezu, koja sve redi i sklada, onda ih obuze želja, da
raspršene trake svemirske krasote spoje u jedan
plamen,
Da ljudstvu ga nose, bez krasa, bez svijetla što čami,
Da otmu ga jadu, nizoti, ropstvu i tami,
Od konca do konca krasota da ga prosine.
Na tako zamišljenoj prosvjetnoj misli diže se ideja
svjetskoga mira: ne kao »mrtva ravnoteža«, nego kao
pravi odnošaj, po kojem će se narodi »skladnim omje
rima mjeriti« i »prostorjem udesno razdijeliti«, a u
radu i nastojanju kao dostojni takmaci mjesto među
sobna zatiranja, uzajamno se sve više podupirati u
ostvarenju čovječnosti. Više je nego tek romantička
težnja, kad se Marković podaje toj misli: to je du-
