tako odlučno i tako jednodušno naglašivala misao
državnopravne nezavisnosti, integriteta i prava samo-
odluke »totius regni Croatiae«, kao u ono doba, a za
oštrene prilike s njemačkim savezom, u kojem se sve
više isticala hegemonistička tendencija Pruske, davale
su poticaja, te je omladina — zanoseći se idejom na
rodnoga jedinstva, u osjećaju jugoslavenske pripad
nosti i sveslavenske solidarnosti — i preko federali-
stičkih planova reorganizacije države gradila osnove
o samosvojnu narodnom životu u zajednici s istokrv-
nom braćom. Kad je međutim poslije poraza u ratu
1866. državnopravni problem Austrije, očito pod utje
cajem pruske politike, bio riješen na dualističkom
principu, te je Hrvatska došla u nagodbenu vezu s
Ugarskom, a kasnije i sve veću zavisnost i podređe
nost, ona je generacija iznijela prosvjetnu misao kao
realni program društvenoga pridizanja i idejne kon
centracije, kao temeljnu notu političkog i kulturnog
rada, ujedinivši u jedan cjelovit nazor, koji je imao
da prožme sav narodni život, englesku misao napred
noga i slobodoumnoga duha u shvaćanju prirode, čo
vjeka, te socijalnih i vjerskih prilika, francusku so
cijalno reformatorsku težnju i na njemačkoj strani
još od Leibniza označenu, u novohumanističkom po
kretu i kod Kanta izvedenu i po Fichteu zanosno pro
pagiranu misao oplemenjene čovječnosti u narodno
individualnoj bivstvenosti.
Marković je mladenačkim žarom tu misao zastupao
u »Karlu Dračkom«, koji po temperamentnom izra
žaju podsjeća na Fichtea, a mjestimice opominje i
na mnogo kasnije Nietzscheove kulturno filozofijske
misli.
Karlo Drački smion je zastupnik čovjeka-borca,
koji razumije »riječ životonosnu«, riječ: hoću, koji
se sprema da oslobodi čovjeka, te poziva braću slo
bodnoga duha riječima:
