njegovi interesi dopuštaju ili koliko njegova sila ne
može da spriječi. Sa slogom i napretkom nikad se
on ne može pravo smiriti, pa mu zato i ne može nikad
postati zadaćom, da život uspješno unapređuje, nego
tek to, da ga vješto svladava.
Teoretski pobijao je Marković nazor, da bi za po
litički život imali vrijediti drugi principi, nego oni,
koji vrijede za ljudsko djelovanje uopće. Smije li
politik, ne mareći za moralne obveze, svim mogućim
sredstvima raditi na uređenju, moći i dobrobiti države?
Zastupnikom te tvrdnje i upravo njezinim autorom
obično se drži Macchiavelli, ali mu se očito čini krivo.
Macchiavelli je nije mislio postaviti kao političku
teoriju, nego samo kao uputstvo s obzirom na poseb
ne prilike, koje su u njegovo vrijeme vladale u Italiji.
Njegov je ideal bio ujedinjenje Italije i po ujedinjenju
oslobođenje od tuđinskih utjecaja i presizanja. Za
volju tome idealu zatomljuje on svoje republikansko
uvjerenje i traži vladara, koji će taj ideal provesti, a
prilike su u ono doba bile takove, da je ostvarenje
toga ideala tražilo i druge žrtve — i Macchiavelli ih
je učinio. Kad je naime vidio rastrovane prilike, u
kojima su se gušile male državice talijanske, gdje su
pojedini vladaoci tražili samo svoje sitne interese, te
na spletkama, prevari, ubivstvu, potkupljivanju i dru
gim sličnim sredstvima gradili svoje uspjehe, onda
mu se nametnula misao: prvo, da se iz ovako pokva
renih prilika može izići samo jednim odlučnim do
strahote snažnim zahvatom, i drugo, da se — ako već
život, kakav jest, pokazuje onakva sredstva — ta
sredstva upotrijebe bar za vrijedan cilj. Macchia-
vellijev patriotizam i plemenita želja za boljim dr
žavnim i društvenim prilikama zaštićuje ga posvema
od predmijevanja, da bi on bio želio statuirati princip
sile i bezobzirnu vladu nemorala kao temelje politič
kog života. Baš protivno, politika sile imala je da
