krvna logička anatomija i dijagnoza, ljepota postaje
miran oblik, krepost trijezna umjerenost. Racionalisti
su rijetko kada smioni radnici: unutrašnji život nji
hov ne podnosi jakih uzbuđenja, konflikata i trzavica;
navikli na miran tijek razumske ravnoteženosti ne
voljko se osjećaju u prilikama zbiljskoga života, koji
u tečaju svojem ide preko mnogih neravni, sukoba
i provalija — i zato se u ponosnu često držanju i za-
zirući od ružnih, ali neizbježivih momenata borbe po
vlače u se, u carstvo svojih misli, a i ovdje grade
svoj hram teoretskog razmatranja ili se zan-se u pro
šlost i blaže se na irealnim njezinim likovima. Nauka
i san prošlosti — to su »loci intelligibiles«, u kojima
nastoje udovoljiti potrebi za duhovnim životom.
Racionalistička dispozicija s osrednjom blagorod-
nosti značajka je prosječna čovjeka, sa svima njego
vim dobrim i lošim stranama. On je redovno prilago
đen društvenim prilikama, priznaje ograničenja po
njima i red po običaju, pravu, društvenoj formi, zazire
od samovoljstva i bezobzirnosti, udešava način života
na zakon i razbor — on je umjeren egoist, koji se u
interesu svojega opstanka steže savješću, društvenim
obzirima, zaposlen je i napretka željan u smotrenoj
poduzetnosti, kadšto više formalno ispravan nego od
lučno zdušan, strpljiv više nego buntovan, osjećajući
teret života, ali ne razdražen i ne ozlojeđen, — nije
bez osjećaja, pomoćnik drugu i milostiv, ne bez smi
sla za dobro i lijepo, ali samo ugodno odlučan, da
idealne poticaje prenese u čin. Sve u svemu čovjek
je, koji više čeznutljivo očekuje bolji život, negoli radi
na ostvarenju njegovu; prilike su jače od njegove
odvažnosti, što on i s nekom resignacijom priznaje:
c
est plus fort que moi.
Ali i odličnije prirode ove vrste, s mnogo više ide
alna shvaćanja, ako nijesu inače disponirane na dje
lovanje, ponajviše zastaju u ovoj racionalizmu čistoj
