dini, koji vladaju životom, pa treba priznati, da je
čovjek razvio i druge zakone, različne od zakona tvar
ne prirode, koji izviru iz duševne naravi njegove.
Marković bi svakako bio ostao više u stilu pretpostav
ljene harmonije svijeta, da nije zakone moralnoga
života stavio u tako oštru opreku s tvarno-prirodnim
zakonima, već da ih je shvatio kao njihove duhovne
analogije, kako je logičke i estetičke zahtjeve držao
takovim analogijama zakona u tvarnoj prirodi, a na
svaki bi način pobijanje naturalizma bilo uspješnije,
ako bi se moglo pokazati, da ćudoredno određenje
nije protiv prirode, nego više od prirode, i da na ovo
»više« čovjek ima pravo po duhovnoj prirodi svojoj.
Naturalizam griješi, što hoće da etičke zahtjeve iz
vede samo iz prirodnih odnošaja, ali čovjek je pri
roda i povrh toga duh, pa se upravljanje njegova ži
vota ne može oteti zahtjevima duhovne strane njegova
bića. Ti zahtjevi nijesu prirodi protivni, ali i nijesu
naprosto mehaničkom nuždom dani (Hartmann bi re
kao: nemaju implicite eksistenciju), nego su zadani,
a ponos čovjeka sastoji se u tom, da je vrstan — ne
protiv prirode, nego na njezinoj osnovi ostvarivati
umne ciljeve. Ćudorednost je životni red, u kojem se
materijal prirode (čovjeku na raspoloženje date sile
i njihovo djelovanje) prevodi u duhovni, po umnim
svrhama određeni smisao. Ćudorednost se toga radi i
zove »preobraženjem« čovjeka, a označuje se i kao
drugo rođenje. Zajednička je intencija svega ćudo
rednoga nastojanja, kakogod se ono određivalo, una
pređivanje ljudskoga života. Razlike u shvaćanju na
staju po nejednakom određivanju, u čemu bi se to
unapređivanje imalo tražiti, ali u svakoj prilici stoji
»pred očima misaona slika nečega boljega« (»Geđan-
kenbild eines Besseren« po H. Schwarzu), po čemu
bi se ljudsko bivstvo potenciralo. I mi bismo tako,
da se ne bi činilo, da ćudoredna težnja drugojači (al-
