drži, da se ovaj biologijski zadatak, koji se po idea
lističkom zahtjevu izmira čisto umjetnički izvršuje,
u naturalizmu promašuje, i to ponajprije zato, jer
prikazivanjem svojim, naravi tim doduše, ali jedno
stranim u čovjeka dotjerana ukusa i tankoćutna iza
ziva samo čuvstvo neprijatnosti, nevoljkosti, koje spre
čava nastanak estetskoga užitka, a onda i zato, jer u
nedostatku umjetničkih potencija posiže za moral
nim efektima. Pjesnik naturalist može biti dobar »ca-
stigator morum«, koji »moralni lazaret« svoj postav
lja kao zastrašan primjer ali nije tankoćutan umjet
nik, koji spajajući realizam s idealizmom u prozu ži
vota umjetničkim sredstvima unosi poticaje, iz kojih
može da nastane ljepša i bolja zazbiljnost.
U pitanju o odnošaju umjetnosti prema moralu
Marković se stavlja na stajalište, da je estetička vri
jednost samostalna, te ne zavisi o bilo kakvim svr
hama izvan sebe. Umjetnost ima jedini cilj i zadaću,
da bude umjetnost. Odstupi li od toga po bivstvu joj
propisanoga puta, pa se primjerice snizi do ugađanja
strastima ili nisku ukusu mase, onda je treba pobijati
nesamo iz etičkih razloga, jer je zla, nego i iz estet
skih, jer je loša. Jednako se i u pozitivnom pogledu
mora ustvrditi, da umjetnost — budući da joj je
svrha biti lijepom — može na ostale strane života
utjecati samo po estetskim sredstvima, po tom, što
je lijepa. Pruža li ona koju potporu spoznaji ili čudo-
rednomu unapređivanju, onda to može biti samo po-
sredno, ne da možda ciljeve nauke ili ćudoređa u svo
jem poslu slijedi, nego tako, da ostvarujući lijepo
tim ujedno širi i smisao za istinito i dobro. Prava
umjetnost ne će promašiti etički utjecaj, ali ne po
svijesnoj namjeri, nego po raspoloženosti. Umjetnost
čovjeka stavlja u stanje, u kojem se duševne sile,
prilikama svakidašnjega života svakojako rastresene
i na običnu mjeru praktičnosti svedene, uzdižu po
