radnji, koja, potaknuta osobitim sastavom i raspo
redom građe, stvara u nama osjećaj ljepote (milotno
ćucenje). Uvjeti estetskog užitka leže dakle izvan su
bjekta i u njemu samom: predmet (stvar ili događaj)
po osobitim odnošajima između česti i po skupnom
prikazu svojem izaziva duševnu radnju, potičući je
snagom, obiljem, raznovrsnošću na jedinstvo i sklad
no djelovanje, što dušu stavlja u »ljepotno« raspolo
ženje. Na pitanje, zašto baš izvjesni oblikovni odnošaji
imadu takav utjecaj na našu duševnost, odgovorio bi
Marković kao i u teoriji spoznaje pozivajući se na
usporednost i harmoniju među tvarnom prirodom i
ljudskim duhom, kojoj nema daljega tumača. Estetič
ki se tako doživljaj u posljednjem redu postavlja na
svoje vrste dobar odnošaj predmeta k duševnosti, pa
je osnovne oblikovne odnošaje moguće jednako držati
realnim svojstvima umjetničkoga objekta, kao i na
činima ljudske duše. Nemoguće je predvidjeti, kako
se Marković trudi, da uvjete estetskoga užitka s
jedne strane zasadi u objekte, a s druge strane da ili
opet — ako i ne apriorno izvede iz prirode duha,
ali prikaže kao načine, koji joj odgovaraju, kao oblike
procesa, u kojima nastaje estetski užitak. Oblik ja
čine, živosti i potpunosti odgovarao bi tako činjenici,
da se jaki, izraziti utisci svijesti nameću i u njoj odr-
žaju (zakon funkcionalne dispozicije); oblik sklada
odgovarao bi činjenici, da se jednaki elementi u od
ređenoj raznolikosti to jače ističu (zakon pojačanja
po oprekama); oblik obilježnosti (karakterističnosti)
odgovarao bi činjenici, da se svijest, ako ne će da se
izgubi u opažanju pojedino«ti, mora sabrati oko pre-
gledna broja istaknutih momenata, po kojima bi mo
gla svu mnogolikost trajno vezivati u cjelinu (zakon
koncentracije po izboru); oblik skladna izmira bio
bi determinacija općenoga zakona oprečnosti (zakon
o konačnim čuvstvima; zakon stilizacije).
