umjetničkoga doživljaja ostaje u predvorju estetike,
slično kao psihologija mišljenja, što stoji u predvorju
teorije spoznaje; poglavita joj je zadaća ustanoviti,
koliko kod nastanka estetskog milja sudjeluje osjet-
nost, a koliko neosjetna strana ljudskoga bića, kako
bi se otklonio senzualizam i uz ograničenje apriort-
stičkih pretenzija statuirao racionalni momenat, koji
zajamčuje nesamo općeni i nužni, nego i objektivni
karakter estetičkih odluka. Doživljaj se estetički kon
solidira u vrednosnome sudu, ovaj se po objektivnim
elementima prosuđuje i kritički dotjeruje sve dotle,
dok se ne dođe do općenih principa, koji bi imali
vrijediti za svako držanje u umjetničkom uznošenju.
A
mora se priznati, da je s ovoga stajališta najkonsek-
ventnije rješenje ono, koje prihvaća estetički forma
lizam, jer ako je uopće moguće na tom putu doći do
određenja umjetničkoga doživljaja, onda očito obli
kovni odnošaji, budući da se dadu i pregledati i svesti
na općene uzor-likove (norme), pružaju daleko si
gurnije uporište nego nepregledno mnoštvo i razno
likost sadržajnih (idejnih) mogućnosti.
Marković je odlučno za formalizam. Estetičan je
samo oblik; sadržaj (materija) postaje predmetom
estetskoga užitka po svojem složaju i rasporedu. I
kaogod što logika otvara oči, da se upozna pra\a
istina, tako estetika nakon što je kritički izlučila »pri
mjese subjektivnih osobinskih težnja i žudnja«, uka
zuje put pravomu shvaćanju oblikovnih odnošaja,
koji se nužno i općeno mile. Marković je uvjeren o
tom, iako to nigdje ne veli izrijekom, da se ovakvim
određenjem estetike stavlja na jedno posredno sta
jalište, s kojega se prema umjetničkom objektu, kao
i prema užitniku subjektu vrši pravedan obzir. U sva
kom estetskom doživljaju ima jedan objektivan i je
dan subjektivan faktor: prvomu je osnov umjetnički
lik zorno predočen u svijesti, drugomu u duševnoj
